SEMINARSKI RAD IZ LOGOPEDIJE
|
|||||||||||||||||||||||
|
DEFINICIJA PISMENOSTI (Hrvatsko čitateljsko društvo)
Poimanje i uloga pismenosti mijenjale su se tijekom povijesti, da bi u zadnjem desetljeću pod utjecajem razvoja informacijsko-komunikacijske tehnologije stekle i neke nove dimenzije. Nekada je pismenost, kao vještina, bila potrebna ljudima koji se školuju, otvarala im je put do stjecanja znanja, danas je zbog promijenjene organiziranosti društva potrebna svima. Pismenost je postala jedno od najvažnijih sredstava za postizanje različitih osobnih ciljeva i za obavljanje uloga u školi, na radnom mjestu, u obitelji i u društvu. Razina pismenosti utječe na: 1. stjecanje naobrazbe 2. mogućnost zaposlenja 3. uspješnost na radnom mjestu 4. kvalitetu života 5. zdravstvenu prosvjećenost 6. korištenje slobodnog vremena 7. opću naobrazbu.
Kod odraslih, razina pismenosti ima dvostruko značenje: za njih kao pojedince i za njih kao roditelje, koji na svoju djecu prenose određene elemente pismenosti. Uloga pismenosti i njena raširena upotreba utječu na to kako se pismenost definira. Pismenosti predstavljaju temeljne vještine kao što su čitanje i pisanje, računanje, upotreba računala kao i određeno temeljno znanje. Temeljno znanje odnosi se na poznavanje sustava pisma, kao sustava grafičih znakova nekog jezika, načina za primanje, razumijevanje i slanje poruka te dostupa informacijama. Izraz ˝pismenost˝ vrlo se često koristi u najširem smislu riječi i njome se pokušava obuhvatiti i čitateljske navike, interesi te općenito čitateljsku kulturu pojedinca ili naroda. Jedno od poznatijih istraživanja na području pismenosti odraslih je Međunardno istraživanje pismenosti odraslih u dobi od 16 do 65 godina ( IALS, 1994-1998 ) u kojem je sudjelovalo dvadeset država, uglavnom članica OECD-a. Rezultati istraživanja objavljeni su u međunarodnom izvještaju ˝Literacy in the Information Age˝ (OECD, Pariz, 2000 ). U sedamnaest od dvadeset država rezultati su pokazali da razina pismenosti koju postigne pojedinac u velikoj mjeri ovisi o stupnju naobrazbe i starosti. Stupanj naobrazbe i razina pismenosti su u uzročno-posljedičnom odnosu. Dob i razina pismenosti su u obrnuto proporcionalnom odnosu. Mlađe osobe postižu bolje rezultate zato što je prošlo manje vremena od završetka školovanja, a školovanje održava vještinu pismenosti. Obiteljska pismenost je izraz kojim se pokušava obuhvatiti načine i okolnosti u kojima članovi obitelji koriste vještinu čitanja, pisanja i računanja u obiteljskom životu za obavljanje svojih uloga i za zadovoljavanje svakodnevnih potreba. Međunarodno čitateljsko društvo preporučuje da se izraz ˝obiteljska pismenost˝ koristi kao kompleksan pojam kojim su obuhvaćeni svi odnosi koji mogu nastati imeđu ˝obitelji˝ i ˝pismenosti˝. Prema autorici Nickse ( 1992. ) navodi se da postoje bar četiri načina na koji roditelji utječu na pismenost kod djece: 1. roditelji u obiteljskoj okolini potiču čitačke djelatnosti 2. izvode ih zajedno s djecom 3. roditelji čitaju pred djecom i kao takvi, predstavljaju ˝model˝ koji dijete može oponašati 4. prihvaćaju čitanje kao vrijednost i ističu važnost stjecanja naobrazbe..
Smatra se da dijete od roditelja nauči na što će obraćati pozornost. Dijete kroz takva iskustva usvaja kulturu svoje obitelji u smislu kulture komunikacije, provođenja slobodnog vremena itd. (L. Knaflič, 2002.).
UNESCO, tijelo UN-a za područje obrazovanja, znanosti i kulture je ustanovio Međunarodni dan pismenosti 1967.g. sa svrhom promicanja važnosti čitanja i pismenosti u životu pojedinca i društva u cjelini. Razvoj pismenosti je dugtrajan proces i zahtijeva jednak tretman kod početnih čitača i adolescenata. U današnje vrijeme zahtjevi pismenosti se povećavaju i uključuju više zadataka čitanja i pisanja nego prije u prošlosti. Adolescenti trebaju visoki stupanj pismenosti da bi razumjeli mnoštvo informacija koje su im dostupne. Smatra se da moraju imati materijala za čitanje koji se odnosi na njihove interese, instrukcije koje grade njihove vještine i želju da čitaju kompleksne materijale. Razvoj pismenosti počinje u ranom djetinjstvu- iako se naizgled čini da se te najranije aktivnosti ne mogu povezati sa čitanjem i pisanjem. Rana ponašanja kao što je čitanje sa sličica su primjeri izranjajuće pismenosti, čine važan dio razvoja pismenosti kod djece. Uz primjerenu potporu roditelja, okoline i izloženosti okolini koja pruža dovoljno informacija, dijete uspješno napreduje od izranjajućeg prema konvencionalnom čitanju. Marie Clay (1966.g.) je prvi put uvela pojam izranjajuće pismenosti kako bi opisala ponašanje male djece kada koriste knjige i pisane materijale da bi oponašali čitanje i pisanje iako ne mogu ni čitati ni pisati u konvencionalnom smislu. Prema ovom istraživanju razvoj pismenosti u djece počinje puno prije no što djeca prime formalne instrukcije u osnovnoj školi. Razvoj pismenosti je pod utjecajem socijalnih interakcija s odraslima i izloženosti raznim materijalima kao što su priče. To je dugotrajan proces i djeca usvajaju različite vještine na različite načine. Vještine čitanja i pisanja se razvijaju u isto vrijeme i više su u korelaciji nego što su sekvencijalne. Od prvih mjeseci života do druge godine razvoj oralnog jezika i pismenosti postaju osnovni temelj za kasniju uspješnost čitanja. Od druge do treće godine života djeca počinju proizvoditi razumljiv govor kao odgovor na knjige. Od treće do četvrte godine života pokazuju veliki napredak u pismenosti. Sami počinju čitati omiljene knjige, fokusirajući se najviše na prepričavanje priče sa slika. Naposlijetku napreduju od pričanja o svakoj slici posebno do opisavnja slike po sliku u nizu koristeći jezik koji zvuči kao čitani ili pisani jezik. Znakovi koji izgledaju kao slova su pokušaj male djece da tvore slova abecede, ovi oblici će se naposlijetku razviti u standardna slova. Kada koriste različite oblike pisanja djeca održavaju svoju namjeru da stvore značenje i vrlo često čitaju poruke koristeći jezik koji zvuči kao čitanje. Oko pete godine djeca polaze školu i dobivaju formalne instrukcije. Većinu se djece u vrtiću smatra izranjajućim čitaima. Jako brzo napreduju u pismenosti ako su izloženi optimalnim uvjetima. Djeca u ovoj dobi nastavljaju čitati iz knjiga koje su jako često čuli. Ovakvo čitanje pokazuje intonacijske uzorke odraslog čitača i jezik koji je u knjizi. Izranjajući čitači počinju kontrolirati rane čitalačke strategije kao što je direkcionalno slaganje riječi i stvaranje koncepta o tisku. Pisanje se također brzo razvija tijekom vrtićke dobi. Djeca nastavljaju koristiti raznolike pisane oblike koji su se kasnije razvili, stvaraju veze slova za pisane poruke bez obzira na zvukove koji predstavljaju slova. Prema Pinnellu ( 1996.) hitna i konvencionalna pismenost nisu odvojeni stupnjevi nego kontinuum učenja koji varira s kompleksnošću razvoja svakog pojedinca. Ističe kako su većina djece u prvom razredu rani čitači, znaju kako koristiti rane čitalačke strategije i mogu čitati prikladno odabrani tekst neovisno o uvodu koji je dao učitelj. Kako djeca postaju konvencionalni čitači prolaze kroz različite periode razvoja u nastojanju sa postanu što uspješniji čitači. U drugom razredu postaju prijelazni čitači. Mogu čitati nepoznati tekst s više neovisnosti za razliku od ranih čitača. Koriste značenje, gramatička i znakovna oponašanja puno više. Mogu prepoznati veliki broj često korištenih riječi i koriste slike ograničeno dok čitaju. Koristeći ove činjenice, možemo povući paralelu s modelom Ute Frith koja ističe važnost usvajanja novih strategija u čitanju, tj. prijelaz na nove strategije znači poboljšanje u smislu brzine i točnosti te se događa kada su osnovni elementi slijedeće strategije dostupni. U trećem razredu djeca su fluentni čitači, koriste jako puno informacija za čitanje nepoznatih tekstova. Čitaju s puno manje pažnje za dekodiranje i mogu samostalno riješiti probleme na koje naiđu u tekstu. Djeca se naposlijetku pomaknu od pokazivanja i označavanja slika u knjizi na čitanje priče kroz ilustracije, pa na pričanje priče koristeći jezik knjige i naposlijetku konvencionalno čitanje koristeći tekst priče. Pokazalo se da su ideje djece o riječima potpuno različite od koncepata odraslih za te pojedine riječi. Da bi se razvilo čitanje i pisanje djeca moraju doseći određenu razinu kognitivnih vještina. Prave vlastite predodžbe o pismenosti. Kako se razvija pismenost djeca napreduju kroz nekoliko kategorija fonoloških vještina. Najranije i najlakše zadaće uključuju rimovanje i indentificiranje riječi koje se rimuju. Najteži zadatak bi bio potpuna segmentacija fonema i njihovo korištenje za stvaranje nove riječi. Jedna od važnijih stvari je čitanje na glas i stvaranje prilike djeci da rasprave priče koje čuju, takva djeca razvijau znanje o velikom rasponu tema, imaju veliki vokabular koji im pomaže u razumijevanju pročitanog i razvoju čitalačkih strategija, također se upoznavaju s procesom čitanja gledajući kako drugi čitaju. POVIJEST PISMENOSTI
Latinsku i grčku pismenost poučavali su učitelji u javnim školama ili kod bogatih obitelji ( privatno u kući ) gdje su nastavi prisustvovala zajedno gospodareva djeca i djeca kućnih robova. Ovaj drugi dio obrazovanja je bio znatno rašireniji, dok su djeca običnih ljudi, osobito djevojčice ostajala neškolovana budući da školovanje nije bilo obavezno. Učenici su pisanje vježbali na ulomcima keramike ili na povoštenim drvenim tablicama, urezujući slova iglom i brišući ih plosnatim krajem igle. Tablice su također korištene u poslovnim uredima i privatnim gospodarstvima za bilježenje računa i rokova. Obrazovani ljudi koji su sudjelovali u gradskoj upravi pisali su knjige, pjesme i govore na svicima papirusa ovijenim oko drvene palice, a korišteni su i listovi od uglačane kože koji su uvezivani u knjige. Na papiru i pergamentu pisalo se perom od metala ili od trske i tintom koja se po potrebi mogla oprati. Na tlu Vinodola su nađeni prvi pisani materijali na hrvatskom jezilu koji su tada imali veliki značaj, a danas imaju veliku povijesnu vrijednost za hrvatski jezik. Najpoznatiji hrvatski pisani spomenik na glagoljici je Bašćanska ploča. Ona je izvorna pregrada ili paravan koja je dijelila puk od svećenstva. Predstavlja značajan izvor o postojanju hrvatskog naroda, jezika i razvitka. OBLICI PISMENOSTIMatematička i znanstvena pismenostDe Boer:˝ Znanstvena pismenost je ograničena na ne-znanstvenike, isključujući praktične znanstvenike iz zahtjeva pismenosti.˝ No to ipak nije tako, znanstvenici i metematičari, kao i drugi građani, imaju obavezu postati i matematički i znanstveno pismeni tako da mogu razumjeti važnost svog znanja. Matematička i znanstvena pismenost su: Svaki složeniji stupanj uključuje onaj jednostavniji i nema točne granice između različitih stupnjeva. Postoji spremnost na kojoj su studenti sposobni napredovati sa jednog stupnja na drugi. Opis ovih pismenosti je realističan i funkcionalan. Sposobnost za ispitivanjem je cilj koji prelazi i nacionalne i svjetske standarde. Činjenica da mlađa djeca prirodno ispituju, ali kasnije gube ove vještine, govori nam da ovaj proces mora biti ohrabren kroz praksu u ranoj dobi i nastavljen kroz školovanje. U isto vrijeme razvoj ovih vještina treba biti podržan kroz prilike za sudjelovanje u matematičkim i znastvenim procesima koji vode otkriću. Moraju ukljičivati osnovne jezične vještine čitanja, slušanja i pisanja. Bez osnovnih jezičnih vještina matematička i znanstvena pismenost ne bi bila moguća.
Informatička pismenostRazvojem informatičke tehnologije sve se više susrećemo s pojmom informatičke pismenosti koja je osnova za razvoj suvremenog društva. Informatička pismenost (eng. computer literacy ) definira se kao sposobnost korištenja računala i računalnih programa. Informacijska pismenost (eng. information literacy ) predstavlja uviđanje potrebe za informacijom te posjedovanje znanja o tome kako naći, procijeniti i iskoristiti najbolje i najnovije informacije koje su na raspolaganju kako bi se riješio određeni problem ili donijela kakva odluka. Pri tome izvori informacija mogu biti različiti: knjige, časopisi, računala, tv, film ili bilo što drugo. Danas posebnu ulogu kao izvor informacija ima Internet. Informacijska pismenost uključuje: • Prepoznavanje potrebe za informacijom • Pronalaženje informacije • Analiza i vrednovanje informacije • Korištenje informacije • Objavljivanje informacije
Otkada je internet postao dostupan širokom krugu korisnika te ušao u kućanstva i poduzeća, broj njegovih korisnika u europskim državama raste. No u broju korisnika globalne mreže informacija unutar Europe postoje velike razlike. On se kreće od gotovo nevjerojatnih 0.78 korisnika po stanovniku na Islandu pa sve do samo tri korisnika na tisuću stanovnika u Moldaviji. Ovdje ne možemo reći da broj registriranih korisnika predstavlja broj ljudi koji koriste internet jer se kao korisnik registrira kućanstno koje najčešće ima više članova, a isto tako i poduzeće. Međutim poredak zemalja koje su poredane prema istom kriteriju, govori o njihovom međusobnom odnosu, a to je zapravo ono što nas najviše zanima. Grafikon prikazuje taj odnos. Korištenje interneta ima veliku ulogu u radu s računalom, a dostupnost ovom izvoru informacija mogla bi postati mjerilom upućenosti u događanja kako na lokalnoj, tako i na svjetskoj razini. Iz grafa možemo vidjeti da prema učestalosti korištenja interneta, prvo mjesto pripada Islandu. Tu je značajnu ulogu odigrala činjenica da ova tehnološki vrlo razvijena država ima vrlo malo stanovnika. Sa znatnijim zaostajanjem slijede skandinavske zamlje kojima su se pridružili Švicarska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Slovenija je na prvom mjestu među tranzicijskim zemljama. Hrvatska je na 28. mjestu među državama kontinenta, a gledajući regionalno, može se reći da prednjače države Sjeverne Europe, a najmenje korisnika imaju zemlje Jugoistočne i Istočne Europe. Filmska i televizijska pismenostDjeca ne razumiju uvijek film i televiziju na isti način na koji to čine odrasli. Djeca često misle da će promjenom kanala vidjeti različite dijelove istog lika na televiziji. Na primjer, ako je na ekranu bila glava lika, mislio je da će na drugom ekranu naći njegove noge. U djetinjstvu, ekran predstavlja prostor stvarnog svijeta i za sve što se događa unutar tog stvarnosvjetovnog prostora misle da je sigurno međusobno povezano. Naše razumijevanje filma i televizije ovisi o poznavanju znakovnog koda medija. Na primjer, ako se slika A i slika B smjenjuju na ekranu u postupno kraćim i kraćim tehnikama ( ova tehnika se naziva brza montaža ), iskusan će kinogledatelj, onaj koji poznaje kod, shvatiti poruku da A i B postoje u isto vrijeme ali na rezličitim mjestima i da se oni međusobno približavaju, bilo prostorno ili dramatski. Učenje dekodiranja znakova filma, nalik je učenju čitanja. Vještine koje dekodiranje filma ili televizije zahtjeva nisu toliko specijalizirane kao vještine potrebne za čitanje, ali su svejedno znatne. Zato što televizija i film upotrebljavaju isti temeljni kod i zato što se filmovi javljuju na televiziji uzimaju se kao jednakoznačni. Pa se tako i naziv televizijska pismenost rabi podrazumjevajući da ona uključuje i filmsku pismenost. Neki od elemenata koje televizijski gledatelj mora dekodirati vizualni su, proizvedeni postupcima kao što su rez s jednog kadra na drugi, okreti kamere od jednog dijela prizora na drugi, zumiranje, rezdijeljeni ekran. Drugi su slušni, poput bestjelesnog naratora ili popratnog smijeha. Svaka od tih tehnika zastupa nešto u stvarnome svijetu. Primjerice, kad kamera zumira na detalj ona priopćava odnos između tog dijela i njegove šire okolice. Jednostavan rez obično znači promjenu perspektive na dani prizor. Pretapanje ( tamo gdje se jedan kadar vizualno pretopi u drugi ) označava promjenu scene ili promjenu vremena. Razdijeljeni ekran označava čin usporedbe. Korištenje bestjelesnog naratora podrazumijeva da osoba koja pripovijeda ima stanovit odmak, bilo fizički ili psihološki, od prizora koji ocrtava. Znakovne konvencije koje poput ovih, ako ih se uzme zajedno, tvore kod koji gledatelj mora znati kako bi razumio što se zbiva na ekranu. Jedan od razloga zašto djeca ponekad krivo razumiju film ili televiziju jest u tome što ona ne znaju uvijek kako da protumače odnose između kadrova. Postoje istraživanja koja govore da djeca ne mogu ispravno zaključiti o odnosima između prizora u sklopu televizijskih zabavnih programa za odrasle sve dok ne napune sedam godina. Manja djeca teže svaki kadar uzeti kao neovisnu jedinicu. Mnoga djeca rane dobi čak ni ne koriste poredak kadrova kako bi protumačili dramsku emisiju; na taj način njihovo pamćenje emisije ima fragmentarnu narav. Nedavna istraživanja u SAD-u kazuju da i u ranoj dobi ipak postoji sposobnost bar nekog stupnja tumačenja slijeda kadrova. Nakon gledanja lutka-filma namijenjenog posebno za djecu, dugog samo trideset sekundi i s prepoznatljivim sadržajem, čak je i trogodišnje i petogodišnje dijete moglo odigrati film upotrebljavajući iste lutke koje su se pojavile u filmu, a njihove su rekonstrukcije bile jednako točne onda kad se film sastojao od odvojenih kadrova kao i onda kad se sastojao od jednog kadra dugog trideset sekundi. Dakle djeca između treće i pete godine života, u SAD-u zasićena televizijom, već posjeduju rudimentarno poznavanje odnosa između kadrova i mogu se primjeniti na materijal koji je na njihovoj razini, ali su nesposobni razumijeti odnose u emisijama za odrasle. Porast ovih vještina dio je razvojnog procesa koji nije dovršen prije desete godine. Vrlo je teško odvajati učinke sazrijevanja, općeg iskustva i posebnih iskustava s telvizijom s obzirom na rast vještina televizijske pismenosti. Radeći u Izraelu, zemlji u kojoj je televizija manje zastupljena nego u SAD-u, Salomon je uspio steći stanovit uvid koliko gledalačka izloženost utječe na te vještine. U stanovitu smislu, njegov rad testira samu ideju o televizijskoj pismenosti: stječe li se televizijska pismenost kroz izloženost mediju, kao što je to slučaj s pismenošću? Ispitivao je utjecaj Ulice Sezam na stjecanje određenog znanja, kao što je znanje abecede. Među ispitanicima starim od sedam do devet godina, stalni gledatelji Ulice Sezam znatno su bili uspješniji na salomonovim testovima. Djeca koja su puno gledala Ulicu Sezam, stjecala su posebne vještine u televizijskoj pismenosti. Djeca s najvećom vještinom u televizijskoj pismenosti također su pokazivala i najveće znanje o sadržaju te emisije. Televizijska pismenost, razvijena dijelom izlaganjem televiziji, a dijelom razvojem, omogućuje uporabu televizije u prijenosu znanja i kognitivnih vještina maloj djeci. Paralela s pismom je jasna: stjecanje temeljnih vještina pismenosti omogućuje da se pisanje koristi za prijenos informacija i ideja. Ipak postoji i razlika: djecu se, mora podučiti čitanju, dok televizijsku pismenost steknu sama, gledanjem televizije. Glazbena pismenostGlazbena pismenost je kombinacija glazbenog pravopisa i glazbene gramatike, a pod to spada: 1. kako se pišu note, pauze, ključevi, oznake za mjeru 2. što je mjera, a što ritam 3. ljestvice/tonaliteti, ljestvice/modusi 4. alteracije 5. modulacije 6. pojmovi kromatike i dijatonike Pri usvajanju glazbene pismenosti izuzetno je važan diktat koji se primjenjuje već od prvog dana nastave solfeggia (u početku su usmeni, a kasnije se proširuju na usmeni- ritamski zatim melodijsko-ritamski i naposlijetku pisani diktat.) ( Metodika glazbene nastave ) ODNOS DISLEKSIJE I PISMENOSTI
Istraživanja koja su provedena u Sloveniji i ostalim europskim državama su pokazala da osobe s teškoćama u učenju i s disleksijom općenito postižu lošije rezultate od populacije koja nema takvih problema. Najveće razlike tj. najlošiji rezultati su zabilježeni u kvantitativnoj (matematičkoj) pismenosti iako su i na ostalim razinama rezultati bili jako loši, jedino u proznoj pismenosti su rezultati bili na razini koju zahtjeva moderno društvo, 7,8% pojedinaca. Razlike po spolu su bile zanemarive, ali su zato razlike u dobi pokazale da mlađe generacije postižu znatno lošije rezultate. U obzir se uzimala i prosječno trajanje školovanja, oni pojedinci koji su u školi proveli 7 godina postigli su samo prvu razinu pismenosti, a oni sa 10 godina školovanja su postigli drugu razinu. Istraživanja su također pokazala da osobe koje su postigle lošije rezultate tj. manju razinu pismenosti ne vole čitati ni kod kuće i ne posjećuju knjižnice. Disleksija i različite teškoće u učenju utječu na razinu pismenosti i opismenjavanje uopće, u Sloveniji se to može povezati sa školskim sustavom koji nije imao previše "sluha" za osobe s takvim potrebama pa i to može biti jedan od razloga slabije pismenosti. U skandinavskim zemljama je školski sustav drugačiji, ali ipak je pismenost takvih osoba znatno niža od ostale populacije, no ono što ih bitno razlikuje je broj registriranih pojedinaca sa poremećajima učenja i disleksijom koji je puno veći nego u Sloveniji. ( Dyslexia, An international Journal of Research and Practice ) ŠTO JE TO OECD/PISA?PISA ( The Program for International Student Assessment ) je program međunarodnog ocjenjivanja znanja i vještina učenika, koji su zajednički razvijale zemlje članice OECD-a ( Organization for Economic Cooperation and Development ) s ciljem utvrđivanja stupnja do kojeg su učenici, koji se bliže završetku obveznog obrazovanja, usvojili neka znanja i stekli kvalifikacije koje su neophodne za njihovo potpuno uključivanje u društvo. Prva PISA studija organizirala se 2000.godine. nakon toga ocjenjivanje se provodi svake treće godine. Ispituju se tri domene: 1. literarna pismenost 2. matematička pismenost 3. znanstvena pismenost Program obrazovanja OECD-a je tijekom proteklih deset godina radio sa zemljama članicama na poboljšanju međunarodnih pokazatelja rezultata u obrazovanju. Svake se godine veliki izbor pokazatelja objavljuje u OECD-ovoj publikaciji "Education at a Glance". Oni daju komparativne podatke o ljudskim i financijskim resursima investiranim u obrazovanje, o tome kako funkcioniraju i razvijaju se sistemi obrazovanja i naobrazbe, te o prihodima od ulaganja u obrazovanje. Učenici ne mogu u školi naučiti sve što će im kao odraslim osobama trebati za život. Da bi s uspjehom mogli usvajati nova znanja cijelog svog života, trebaju imati solidnu osnovu u osnovnim područjima – literarna, matematička i znanstvena pismenost. • Literarna pismanost – od učenika se zahtijeva izvršavanje velikog broja zadataka različitim vrstama testova. Zadaci variraju od usvajanja posebnih informacija kojima bi se demonstriralo široko razumijevanje – od interpretiranja testova i razmišljanje o njegovim sadržajima i karakteristikama. Testovi koji se koriste obuhvaćaju ne samo standardne prozne odlomke nego i različite vrste dokumenata kao što su popisi, obrasci, grafikoni i dijagrami. • Matematička pismenost – podrazumijeva korištenje matematičke kompetentnosti na nekoliko razina, varirajući od izvršavanja standardnih matematičkih operacija do matematičkog razmišljanja i razumijevanja. Također zahtijeva znanje i primjenu velikog raspona matematičkih sadržaja koji se izvlače iz područja kao što su vjerojatnost, promjena i rast, prostor i oblici, kvantitativno zaključivanje, međuodnose nezavisnosti i zavisnosti. To uključuje specifična područja nastavnih programa iz matematike kao što su algebra, brojevi i geometrija. • Znanstvena pismenost – obuhvaća korištenje glavnih znanstvenih koncepata kako bi se razumjeli problemi i pomoglo pri donošenju odluka u svijetu prirode. Također podrazumijeva sposobnost prepoznavanja znanstvenih pitanja, korištenja dokaza, izvlačenja znanstvenih zaključaka i priopćavanja tih zaključaka. Prethodne međunarodne studije koncentrirale su se na "školsko" znanje. Nove OECD-ove studije imaju cilj utvrditi kako učenici izvršavaju zadatke izvan školske satnice u domenama koje se ispituju. Vlade pojedinih zemalja razvijaju svoje vlastite metode izvještavanja stavljajući rezultate u kontekst vlastitog obrazovnog sistema i situacija. Tako će bogati prikaz podataka iz izvještaja staviti na raspolaganje drugim korisnicima za provođenje vlastitih analiza.
preuzmi seminarski rad u wordu » » » Besplatni Seminarski Radovi |