|
AUGMENTATIVNA
I ALTERNATIVNA KOMUNIKACIJA
1. KOORDINIRANJE ZDRUŽENE PAŽNJE PREMA LJUDIMA I PREDMETIMA
Kako se djeca približavaju prvoj godini, počinju komunicirati
sa svojim roditeljima o predmetima i događajima u svojoj okolini. Najupečatljiviji
dijelovi ovog razvojnog sistema su ekspresivna ponašanja kao što su
plač i pokreti, ali od velike je važnosti i djetetova usmjerenost pažnje.
Svako djetetovo plakanje, nagovaranje ili nuđenje nečega, duboko je
kontekstualizirano u usmjeravanju pažnje prema živim, neživim i simboličkim
realitetima.
Posebno je naglašena potreba i učvršćivanje jednog posebnog aspekta
pažnje, a to je njezina koordinacija, odnosno združena pažnja. Tijekom
takvih epizoda, djetetova pažnja se u komunikacijskim razmjenama premješta
između različitih fokusa kao što su ljudi, predmeti i simboli. Dva
su važna aspekta vezana uz proces koordinacije pažnje. Prvo, takva
koordinacija može rezultirati pojavom združene pažnje (pojava kada
dijete i odrasli dijele isti predmet interesa) prema predmetu ili događaju
u okolini. Drugo, ova koordinacija pokazuje djetetovu sposobnost da
dijeli iskustva ili događaje s drugim ljudima, a taj se proces često
naziva sekundarna intersubjektivnost (secundary intersubjectivity).
Ulaskom u drugu godinu života, djeca postaju aktivni sudionici u epizodama
združene pažnje tako da naizmjence gledaju predmet interesa i roditelja,
a ovo se stanje pažnje naziva koordinirano združeno povezivanje (coordinated
joint engagement).
1.1 RAZVOJ ZDRUŽENE PAŽNJE
Tijekom prve dvije godine života, djetetova usmjerenost
pažnje prolazi kroz neke temeljne promjene. Kako bismo sumirali razvojni
tijek ovih promjena, kao okvir koristimo ono na što dijete usmjerava
pažnju kad komunicira u različitim periodima. S obzirom na to, djetinjstvo
se može podijeliti na 3 perioda:
1) početni period (0 – 6 mjeseci) kad dijete stvara obrasce po kojima će se
odnositi prema socijalnom partneru
2) period od 6 – 18 mjeseci kad dijete uspije usmjeravati pažnju na predmete
i događaje sa više socijalnih partnera i
3) period nakon 18 mjeseci kad dijete izlazi iz djetinjstva i počinje shvaćati
da simboli, uključujući i one koji postoje u jeziku, mogu unijeti u socijalne
interakcije reprezentacije predmeta isto kao i prisutne predmete.
1) Pažnja prema socijalnom partneru (0 – 6 mjeseci)
Prvi period u razvoju dijeljenja pažnje karakterizira intenzivan
interes uglavnom za interpersonalne odnose. Krajem drugog mjeseca,
djetetovi se interesi razjašnjavaju
kad počinje oblikovati vizualnu pažnju i usmjeravati je prema zanimljivim
predmetima i pri tom proizvoditi objašnjive emocionalne ekspresije.
Partner u komunikaciji
kojeg dijete izabire je najčešće druga osoba koja privlači djetetov interes.
2) Pojava i učvršćivanje združene pažnje (6 – 18 mjeseci)
Drugi period u razvoju dijeljenja pažnje je zajednička usmjerenost
socijalnih partnera na predmete i događaje u neposrednoj okolini.
Taj period počinje oko 5-6 mjeseci kada dijete prelazi na stupanj
sekundarnih cirkularnih reakcija. Između 5. i 6. mjeseca, djetetov
produžen fokus na socijalnog partnera slabi jer se počinje više usmjeravati
prema jednom cilju (predmetu ili događaju) koji mu je pri ruci. Dijete
koje je upravo otkrilo potrebne vještine za koordiniranje pažnje
prema nekoj osobi, odjednom izgleda nezainteresirano ili nesposobno
maknuti pažnju sa privlačnog predmeta.
Glavni razvojni pomak događa se kad dijete aktivno počinje integrirati
odrasle osobe u svoje aktivnosti. Dijete može kratko pogledavati partnera
da provjeri gleda li isto što gleda i dijete; ili može traži pomoć
u zadovoljavanju željenog cilja. Koordinacija može trajati i nekoliko
minuta tijekom izvršavanja rutina kao što su davanje – uzimanje ili
čitanje slikovnica.
Učvršćivanje koordinirane združene pažnje proteže se kroz nekoliko
mjeseci. Prve manifestacije javljaju se oko 6 mjeseci kad dijete izmjenjuje
poglede između roditelja i objekta koji se nalaze u njegovom vidnom
polju. Međutim, tek nakon 13. mjeseca većina djece dolazi do točke
kad može trajno zadržati pažnju na roditelju i predmetu, a nakon još
nekoliko mjeseci to isto mogu i s partnerom koji manje sudjeluje, a
to su vršnjaci. Sredinom druge godine, koordinacija pažnje prema ljudima
i objektima u neposrednoj okolini je uglavnom u potpunosti usvojena.
3) Promjene u koordinaciji pažnje tijekom prelaska na
jezik (više od 18 mjeseci)
Treći period u razvoju dijeljenja pažnje uključuje koordinaciju pažnje ispunjenu
simbolima. Granicu između 2. i 3. perioda je teško povući, djelomično zato
jer je dijete često okruženo jezikom i ljudi reagiraju kao da ono razumije
njihove namjere, a djelomično zato jer većina
djece uvodi jezik postepeno u svoje socijalne interakcije. Međutim, u drugoj
polovici druge godine, simboli su nedvojbeno prisutni u dijeljenju pažnje.
Npr., dijete može potvrditi verbalni nalog tako da se ponaša kao da točno odgovara
(ili ne odgovara) na ono što je partner rekao, sa ili bez pogledavanja partnera.
Dijete i partner se mogu istovremeno usmjeriti na predstavljene događaje, bezgranično
proširujući sadržaj svoje interakcije, a to uključuje zajedničke trenutke,
vlastite misli ili imaginarne entitete. Mogu se istovremeno usmjeriti i na
simbolički kod, kao kod imenovanja ili uvođenja simboličke geste.
Kad dijete približi ljude i predmete u isto polje pažnje, spremno je za poučavanje
od strane roditelja, koji podupiru djetetova prva iskustva s vanjskim svijetom.
Kad dijete usvoji ovu vještinu istovremenog usmjeravanja pažnje na ljude i
predmete, stvoreni su temelji za prelazak na sljedeći razvojni nivo – usvajanje
simbola.
1.2. POJAVA KOMUNIKACIJSKIH NAMJERA
Preverbalne komunikacijske intencije usmjerene prema objektima
mogu se podijeliti u dvije glavne kategorije: zahtjevi (imperativi)
i komentari (deklarativi). Oni su trijadički uređeni – u njima sudjeluje
dijete, njegov partner i predmet, a koji će aspekt biti u prevlasti,
ovisi o funkciji komunikacijske namjere. Zahtjevi su uglavnom usmjereni
prema partneru, budući da komunikator pokušava reći što treba učiniti
s predmetom. Komentari naglašavaju određeni događaj koji je predmetom
zajedničkog razmišljanja.
Zahtjevi se obično javljaju između 9 – 10 mjeseci, a komentari oko
12 mjeseci. Relativno kasna pojava komentiranja kao što je pokazivanje
predmeta roditeljima, može djelomično odražavati teškoće u premještanju
pažnje s partnera na predmet. Unatoč ovim razlikama, zahtjevi i komentari
su ovisni o aktivnom povezivanju pažnje između djeteta, partnera i
predmeta. Kao drugo, usklađivanje pažnje prema ljudima i predmetima
nije samostalno dostignuće. To je zajednička čin, ovisan o zajedničkoj
regulaciji partnerovih akcija.
Zone proksimalnog razvoja
Za određeno preklapanje pažnje komunikacijskih partnera potrebno je
da komunikacijske poruke povezane s nekim predmetom teku unutar njihove
socijalne interakcije, no oba partnera su jednako odgovorna za upravljanje
pažnjom. Tijekom posljednje godine ranog djetinjstva, ravnoteža se
značajno mijenja kad dijete prolazi kroz zone proksimalnog razvoja.
Kad je dijete staro 6 mjeseci, čini se da roditelj preuzima svu odgovornost
da osigura trajanje trijadičkog rasporeda koji uključuje roditelja,
dijete i predmet. Kad je dijete staro 1 ½ godinu, ono i odrasli dijele
upravljanje, iako s različitim ciljevima i činovima.
Opservacijske studije upravljanja pažnjom pokazale su kako dobro odrasli
mogu udovoljiti svojoj djeci unutar zona proksimalnog razvoja tako
da premoste prazninu između pojave djetetove očaranosti predmetom i
njegove sposobnosti da uskladi pažnju prema ljudima i predmetima.
Vrlo je teško razlikovati djetetove doprinose (suradnju). To je dobro
prikazano u eksperimentu Ross i Lollis (1987.), koji su promatrali
majke i djecu koji su igrali igre razmjene s predmetima (turn – taking).
Kad se igra odvijala bez zapreka, činilo se kao da majka nosi teret
upravljanja združenom pažnjom. Činilo se kao da su djeca potpuno zaokupljena
predmetom igre, kao npr. udaranje bubnja ili slaganje kockica, i kao
da ignoriraju svojeg partnera. Ali kada majke nisu poštivale svoj red
(prema eksperimentalnom nacrtu), djeca su pokazala da su svjesna i
odraslih i strukture same igre: devetomjesečno dijete je ispunilo neočekivanu
pauzu vokalizacijom i drugim komunikacijskim signalima; petnaestomjesečno
dijete je aktivno navodilo odraslog da nastave s igrom. Znači, djetetovo
aktivno upravljanje združenom pažnjom ovisi o situaciji u kojoj se
nalazi.
1.3 KOORDINACIJA PAŽNJE I PRIJELAZ NA JEZIK
Sa 18 mjeseci djeca otkrivaju svoju sposobnost koordinacije
pažnje tako što pogledavaju prema komunikacijskim partnerima i proizvode
komunikacijske aktove (pokazuju kako bi istaknuli svoj interes). Usklađuju
svoju pažnju prema ljudima i predmetima koji su prisutni sada i ovdje
ali su usmjereni i na ono što se događa na skrivenoj razini simbola,
tj. obraćaju pažnju na aspekte komunikacije kao što je jezik. Ponašaju
se kao da imaju osnovno razumijevanje o znanju i namjerama svog komunikacijskog
partnera. Sredinom druge godine možemo uočiti da djeca formiraju simbole
– npr. počinju slijediti pogled ili pokazivanje odraslih koje je usmjereno
prema stvarima koje nisu trenutno prisutne (iza leđa); počinju brzo
savladavati nove riječi i koristiti ih u novim komunikacijskim kontekstima.
Združena pažnja i rano učenje riječi
Periodi dijeljenja predmeta mogu bar kod nekih roditelja i djece postati
prilike za metajazično učenje. Opservacije iz zapadnih kultura su
pokazale da se odrasli spontano uključuju u rutine učenja riječi
kad dijele aktivnosti s djecom. Roditelji koriste niz strategija
koje vode djetetovu pažnju prema imenovanju nekog predmeta pokazujući
na referenta i istovremeno dati njegov naziv ("Ovo
je medo") ili navoditi dijete da ono proizvede konvencionalni naziv ("kako se ovo (pokazati predmet)zove?"). Mogu se usmjeriti na dijete tako da govore umjesto njega ("Hvala, mama") ili usmjeravanjem djeteta da govori ("Kako se kaže") kako bi pokazali upotrebu socijalno referencijalnih riječi.
Mikroanalize toka pažnje pokazale su da odrasli najuspješnije uče djecu
imenovanju kad uklope svoju pažnju u predmet trenutnog djetetovog interesa.
Tomasello i Farrar (1986.) pokazali su da će dijete prije naučiti novu
imenicu ako je odrasli uvodi kad je dijete već usmjereno na referenta,
nego da traži dijete da preusmjeri pažnju na novi predmet i tada ga
imenuju. S druge strane, učenje glagola je najuspješnije kad se novi
glagol objašnjava neposredno prije izvođenja akcije nego za vrijeme
samog izvođenja (npr. Sad ću ti baciti loptu).
2. ULOGA RODITELJSKE ODGOVORLJIVOSTI
Mnogi rani intervencijski modeli pretpostavljaju da socijalna
responzivnost (odgovorljivost) na dječje ponašanje i komunikacijske
činove potiče njihov komunikacijski i jezični razvoj.
Postoje teorijski i empirijski podaci koji podupiru tvrdnju da socijalna
odgovorljivost odraslih olakšava djetetu ″putovanje″ kroz preintencijsku
komunikaciju sve do točke kad počinju koristiti višečlane iskaze.
Ponašanja kod djece koja majke smatraju komunikacijskim, predstavljaju
odraslima prilike za kontingencijske odgovore. Forma i funkcija tih
ponašanja nedvojbeno se mijenja tijekom razvoja. U ranijim periodima
razvoja, majke odgovaraju na ponašanja (vokaliziranje, facijalna ekspresija,
plakanje, gledanje majke ili predmeta) za koja smatraju da su intencijska,
iako neki istraživači smatraju da ona to nužno nisu. Kako se dijete
razvija, ponašanja na koja majke odgovaraju postaju jasno komunikacijska
(verbalna ili simbolička ponašanja, konvencionalne geste i intencijska
komunikacija koja nužno ne uključuje konvencionalne geste i simbole).
Odgovori odrasli javljaju se neposredno nakon određenog ponašanja s
kojima su semantički povezani ili su imitacije tog ponašanja.
Tijekom razvoja, mogu se izdvojiti tri tipa roditeljske odgovorljivosti:
nelingvistički (nejezični) kontingencijski odgovori, lingvistički (jezični)
kontingencijski odgovori na predmet djetetovog interesa i lingvistički
(jezični) kontingencijski odgovori na sam komunikacijski čin.
2.1. NEJEZIČNI (NELINGVISTIČKI) KONTINGENCIJSKI ODGOVORI
Ova vrsta odgovora uključuje imitacije facijalne ekspresije,
imitacije dječje igre, i točne ili reducirane imitacije djetetove vokalizacije.
Neimitativne forme takvih odgovora uključuje vokalne razmjene (turn
– taking), npr. vokaliziranje nakon djeteta drugačijom vokalizacijom
od one koju je koristilo dijete, razmjene (turn – taking) u epizodama
igre s dopunskim, neimitativnim akcijama, verbalno potvrđivanje promjene
djetetove usmjerenosti bez davanja lingvističkih informacija (npr.
aha), i postupanje u skladu s pretpostavljenim značenjem djetetovog
ponašanja.
Nelingvistički kontingencijski odgovori mogu utjecati na komunikacijski
razvoj tako što mogu potaknuti druge sposobnosti koje mogu unaprijediti
komunikaciju. U takve sposobnosti spadaju: kontingencijsko učenje ili
uzročno – posljedično učenje, što znači da dijete uči kako svojim ponašanje
može utjecati na okolinu; istraživanje žive i nežive okoline; fokus
združene pažnje – dijete i odrasli su usmjereni na zajednički predmet
ili događaj; i sigurna privrženost majci.
Roditeljska odgovorljivost pomaže djetetu da stekne opća očekivanja
da svojim ponašanjem može utjecati na okolinu (White, Golinkoff, 1959.).
Takva spoznaja može motivirati dijete u daljnjem istraživanju u potrazi
za novim odgovorima, do kada konačno ne nauči da odrasli mogu ispuniti
neke njihove želje i zahtjeve.
Slijeđenje djeteta (npr. raditi što dijete hoće) može omogućiti zajednički
fokus pažnje. Zajednički fokus na predmet koji dijete odabere je važan
jer će dijete prije komunicirati o predmetu ili događaju za koji je
zainteresirano, nego o predmetima koji ga ne zanimaju. Također je lakše
zadržati djetetovu pažnju na njemu zanimljivom predmetu ili događaju
nego prebacivati pažnju na predmet koji želi roditelj. Dijete će bolje
razumjeti reakcije roditelja u epizodama združene pažnje nego izvan
takvih epizoda, jer se referenti i djetetov fokus u takvim epizodama
poklapaju (Tomasello, Farrar, 1986.).
Majčinski odgovori potiču dijete da joj bude sigurno privrženo jer
ono tada uči da će se voditi računa o njegovim potrebama i da njegove
interakcije imaju smisla. Takva privrženost stvara bazu iz koje djeca
kreću u istraživanje okoline. Istraživanje okoline može utjecati na
komunikacijski razvoj jer potiče učenje o predmetima i njihovim međusobnim
odnosima (npr. rani sadržaj komunikacije i jezika) (Ainsworth, 1973.;Stern,
1985.)
Kod jednomjesečne prerano rođene djece Beckwith i Cohen (1989) otkrili
su da je majčina responzivnost na djetetovo plakanje i nemir pozitivno
povezana s djetetovim receptivnim rječnikom nakon 23 mjeseca. Van den
Boom je poučavao majke niskog socioekonomskog statusa (SES) iz Nizozemske
da oponašaju ponašanja svoje 6 – mjesečne djece (da šute kad dijete
odvrati pogled, da ga odmah smire kad šalje signale uznemirenosti,
te da očitavaju i odgovaraju na djetetove socijalne znakove). U interakcijama
nakon ove intervencije, pokazalo se da su djeca imala više pozitivnih
socijalnih ponašanja, manje su plakala i bila nemirna, bila su više
privržena majkama i pokazivala su veću želju za istraživanjem okoline.
Van den Boom (1994) pokazao je u sličnom istraživanju u kojem je poučavao
majke koje su pripadale «plavim ovratnicima» (niski SES) da koriste
različite nelingvističke odgovore na djetetova ponašanja, da je došlo
do povećanja djetetovog istraživačkog ponašanja u ispitivanju kad majka
nije bila prisutna.
2.2 JEZIČNI (LINGVISTIČKI) ODGOVORI NA PREDMET DJETETOVOG
INTERESA
Ovi odgovori uključuju komentare i naloge o onome na što je dijete
usmjereno. Najvažnije je da je sadržaj iskaza usmjeren na djetetov
predmet pažnje ili komunikacijsku poruku. Može se reći da je ovaj
oblik inputa najvažniji za dijete koje je razvojno spremno za usvajanje
ranog
receptivnog rječnika. Djeca počinju razumjeti riječi i komunicirati
intencionalno kad počinju pokazivati i davati stvari odraslima –
oko 9, 10 mjeseci kod urednog razvoja. Govorenje o predmetu interesa
može
djetetu dati priliku da nauči nazive za predmete i radnje na koje
je trenutno usmjereno, što potiče asocijacijske veze između riječi
i predmeta
(Tomasello, 1988.).
I kod djece s Downovim sindromom i kod djece urednog razvoja, imenovanje
predmeta na koje je dijete usmjereno prediktor je za kasnija jezična
dostignuća. Tomasello i Farrar (1986) su otkrili da je imenovanje
unutar epizoda združene pažnje povezano s kasnijim izvještajima o
ukupnom
produktivnom rječniku i udjelu izrečenih riječi koje su bile imenice.
Kad se koriste izvan epizoda združene pažnje, upute i upućivanje
na imenice nisu bile povezane s kasnijim rječnikom.
Kod urednog razvoja Harris (1994) je otkrio da je broj majčinih imenovanja
predmeta na koje je bilo usmjereno 14 – mjesečno dijete pozitivno
povezano s njegovim ekspresivnim rječnikom ispitanim Reynell testom
nakon 13
mjeseci. Ponovo, ta ista ponašanja, korištena izvan epizoda združene
pažnje nisu bila prediktor kasnijim jezičnim dostignućima. U fazi
jednočlanih iskaza djeca su usvajala više novih riječi ako su one
bile prikazane
kad su djeca gledala predmet, nego ako su bile prikazane kad je eksperimentator
tražio da djeca preusmjere pažnju na zadani referent (Tomasello,
Farrar, 1986).
Slični rezultati dobiveni su i ispitivanjem djece s Downovim sindromom.
2.3. JEZIČNI (LINGVISTIČKI) ODGOVORI NA SAM KOMUNIKACIJSKI
ČIN
Oni uključuju dodavanje lingvističkih informacija u djetetove iskaze.
Uključuju govorenje o onome što dijete pokušava komunicirati; proširivanje
i preoblikovanje djetetovog iskaza koje zadržava osnovnu temu i odnose,
ali dodaje semantičke ili sintaktičke informacije iskazu; nastavljanje
teme koje nužno ne ponavlja riječi iz djetetova iskaza, ali zadržava
temu i slično. Svi ovi odgovori potiču jezični razvoj tako što pomažu
djetetu da obradi jezične informacije koje odgovor sadrži. Vremenska
usklađenost i semantička preklapanja odgovora i djetetovog iskaza
mogu pomoći djetetu da razumije iskaze odraslih i da usporedi svoje
komunikacijske
činove s činovima odraslih.
Pokazalo se da korištenje objašnjavanja u fazi jednočlanih iskaza
kod djece s autizmom i razvojnim teškoćama potiče razvoj ranih višečlanih
iskaza. Kod djece s Downovim sindromom u istoj fazi korištenje iskaza
koji nadopunjuju temu prediktor je kasnijih jezičnih dostignuća.
Kod
djece urednog razvoja, krajem druge godine, proširivanja i nastavljanje
teme pokazatelji su kasnijeg gramatičkog razvoja.
2.4 KROS – KULTURALNE SLIČNOSTI I RAZLIKE
U zapadnjačkim kulturama (uglavnom SAD) postoje jaki dokazi da lingvistički
odgovori, više od nelingvističkih potiču kasniji jezični razvoj.
Odrasli u svim kulturama više ili manje lingvistički odgovaraju na
djetetovo vokaliziranje, plač ili pogled. Međutim, opseg u kojem
odgovaraju lingvistički kovarira s djetetovom starosti. Kod djece
od 0 – 6 mjeseci odrasli iz različitih kultura odgovaraju na vokaliziranje,
poglede i plakanje sličnim oblicima i učestalošću nelingvističkih
odgovora. Kod starije djece 6 – 12 mjeseci, odrasli su skloni korištenju
više lingvističkih odgovora, ali samo ako su iz tehnološki naprednijih
kultura (Richman i sur., 1992).
Opseg u kojem su majčini odgovori na ponašanja djece starije od 6
mjeseci lingvistički ovisi o tome koliko je društvo razvijeno i o
obrazovanju
majke. Odrasli s formalnijom edukacijom i iz tehnološki razvijenijih
država (Japan, Njemačka, SAD), češće odgovaraju lingvistički na ponašanja
starije djece nego odrasli koji su manje formalno obrazovani ili dolaze
iz poljoprivrednih ili lovačko sakupljačkih društva (Bornstein &Tamis
– Le Monda, 1989;van den Boom, 1994).
Čak i ako responzivnost ima utjecaj na razvoj djeteta u kulturama koje
ne cijene responzivnost, postoji mogućnost da se pojave i ozbiljnije
negativne popratne pojave zbog poučavanja interakcijskim stilovima
koji su u konfliktu s dominantnim kulturalnim vrijednostima. Npr. kad
majku koja živi u kulturi u kojoj se smatra da se djeca sama optimalno
razvijaju bez direktnih responzivnih interakcija, poučavamo da bude
responzivnija kad dijete plače, njezina bi je okolina mogla optužiti
da želi razmaziti svoje dijete.
Ipak, možemo reći da djeca uče i razvijaju se u različitim kulturalnim
okruženjima, unatoč kulturalnim razlikama u responzivnosti. Neki su
istraživači pokazali da se djeca u poljoprivrednim kulturama mogu akulturirati
opažanjem drugih, baš kao i djeca u industrijskim društvima koja su
često izravno poučavana o kulturnim informacijama.
3. AUGMENTATIVNA I ALTERNATIVNA KOMUNIKACIJA
Jedan od najvećih izazova stručnjaka koji se bave govornom
i jezičnom patologijom je kako razviti komunikaciju kod autističnih
osoba. Istraživanja ukazuju da trećina autista ne koristi govor kao
sredstvo komunikacije. Mnoge autistične osobe su kandidati za augmentativnu
i alternativnu komunikaciju, kao potpora postojećem govoru ili pak
kao primarni oblik komunikacije.
Razlikujemo dva tipa AAC tehnike:
- nepotpomognutu komunikaciju koja uključuje isključivo upotrebu simbola kao
što su manualni znakovi, pantomima i gesta
- potpomognuta komunikacija koja sadržava i pomagala kao što su fotografije,
crteži, pisma, riječi
Većina ljudi koristi i potpomognutu i nepotpomognutu tehniku, ovisno o kontekstu
i komunikacijskom partneru. Primarna namjena AAC prema ASHA iz 1989. godine
je kompenzirati nedostatke osoba s teškim komunikacijskim poremećajima. Za
osobe koje nikada nisu razvile govor AAC tehnike mogu omogućiti funkcionalnu
komunikaciju u prirodnom kontekstu tijekom dužeg vremena.
Jedan od načina procjene funkcionalnosti novog načina komunikacije odgovara
na pitanje koristi li je osoba na generaliziran način bez obzira na osobe i
pozadinu s kojima komunicira. Schlosser i Lee proveli su meta – analizu dvadesetogodišnjeg
istraživanja AAC da bi opisali strategije... koje u zbrajanju početnog stjecanja
novih komunikacijskih vještina. Zaključili su da su u različitim dobnim skupinama
nepotpomognuti AAC pristupi bili učinkovitiji od potpomognutih pristupa s obzirom
na stjecanje, dok nema razlika obzirom na generalizaciju i održavanje.
3.1. TOTALNA KOMUNIKACIJA ( GOVOR I MANUALNO ZNAKOVANJE)
Provedena su mnoga istraživanja u kojima su uspoređivane
totalna komunikacija i govor sa ili bez manualnog znakovanja s ciljem
usvajanja receptivnog i/ili ekspresivnog rječnika kod autistične djece
koja su imala ograničen govor ili on upće nije bio razvijen. Rezultati
takve vrste istraživanja upućuju na to da manualno znakovanje ili potpuna
komunikacija rezultiraju bržim i potpunijim stjecanjem receptivnog
i/ili ekspresivnog vokabulara nego sam govor. Međutim, nisu sva autistična
djeca jednako uspješna u učenju manualnih znakova. Jedna od varijabli
koja na to utječe je motorička sposobnost. Iako povezanost autizma
i problema u motoričkoj koordinaciji nije jasna, postoje dokazi poteškoća
u tom području. Seal i Bonvillian su dokazali da razvijenost manualnog
znakovnog rječnika i točnost oblikovanja znaka su značajno povezani
sa stupnjem apraksije i fine motorike kod četrnaestero autistične djece
s teškom mentalnom zaostalošću. Postoje i dokazi koji upućuju da će
djeca sa siromašno razvijenim motoričkim vještinama imati otežano učenje i uporabu čak i pojedinačnog znaka za funkcionalnu komunikaciju.
To vjerojatno objašnjava zaključak Laytona i Watsona da čak i nakon
intenzivnog uvježbavanja znakova, velik broj djece s nerazvijenim govorom
ostaje nijemo i usvajaju samo nekoliko znakova. Iako bi možda bilo
najprimjerenije djecu s motoričkim teškoćama učiti ograničen broj jednostavnih
znakova (kao što su jesti, još, stop...) oni će vjerojatno trebati
i potpomognute oblike komunikacije.
3.2. POTPOMOGNUTA KOMUNIKACIJA
Brojne studije su prikazale uspjeh u poučavanju osoba
s autizmom korištenju pomoćnih simbola. Sudionici takvih istraživanja
bili su obučeni za izražavanje zahtjeva upotrebom simbola kao što su
stvani predmeti, fotografije, crteži ili druge vrste slika. Istraživanjem
je dokazano da pružanjem odgovarajućih prilika i uputa mnogi autisti
različitih dobnih skupina i sposobnosti mogu naučiti potpomognute tehnike
za uspješnu komunikaciju.
3.3. POTPUNA KOMUNIKACIJA VS. POTPOMOGNUTA KOMUNIKACIJA
Postoji nekoliko istraživanja koja uspoređuju tehnike
potpune i potpomognute komunikacije. Međutim, mnoga od tih istraživanja
sadrže značajne metodološke pogreške. Neka su se istraživači usmjerili
na sposobnosti učenja simbola i utjecaju na diskriminacijsko učenje,
neki su se usmjerili na pitanje kratkoročnog pamćenja ili pak na utjecaj
uloženog fizičkog napora. Mnogi istraživači su se posvetili istraživanju
razumljivosti dva tipa simbola za komunikacijske partnere.
Diskriminacijsko učenje i kratkoročno pamćenje – jedan od ključnih
argumenata koji daje prednost manualnom znakovanju je da ono uključuje
lakšu diskriminaciju nego što to čini uporaba grafičkih simbola. Michael
i suradnici složili su se da pomoćni simbolički sustav zahtjeva uvjetovanu
diskriminaciju, za razliku od manualnog znakovanja za koje je dovoljnan
samo jedan podražaj. Kao primjer Sundberg i Partington navode kada
dijete želi šalicu koristeći pomoćno simboličko izražavanje, djetetova
motivacija za šalicu i prisutnost simbola za šalicu oboje su prisutni.
U slučaju korištenja manualnog znakovanja djetetova motivacija za šalicom
je jedini potreban stimulus jer manualni znak za ŠALICU ne postoji
u spacijalnom obliku te stoga niti ne mora biti ''prezentiran''. Istraživači
su se složili da je ovaj tip diskriminacije jednostavniji jer uključuje
samo jedan stimulus i jedan odgovor. Jednostavnijim ga čini i motorička
aktivnost: dijete treba samo oblikovati znak dok korištenjem pomoćnog
simboličkog sustava prvo mora
potražiti a zatim i odabrati odgovarajući simbol.
Druga se skupina istraživača složila oko zaključka da je razlika između
uvjetovane i neuvjetovane diskriminacije pomalo besmislena kada se
odnosi na donošenje odluke o najboljem obliku komunikacije jer takva
odluka ovisi o mnogo čimbenika (Koul, Schlosser, Sancibrian). Provedeno
je istraživanje koje pokazuje da osobe s autizmom ne doživljavaju nedostatke
u diskriminacijskom učenju, osobito kada su poticaji stvarni u prirodi.
Prema tome nema razloga da takve osobe čije vizuo – spacijalno učenje
nije ozlijeđeno lakše uče manualne znakove nego pomoćne simbole.
Goossens u svom istraživanju uspoređuje mogućnosti učenja manualnih
znakova i dva tipa grafičkih simbola: rebuses i Blissymbols koji su
relativno apstraktni. Trideset ispitanika s umjerenom mentalnom retardacijom
koji su imali problema i s pamćenjem imalo je više problema u učenju
znakova nego rebusa ili blissymbols, dok su ispitanici bez problema
vezanih za memoriju jednako dobro usvajali znakove i rebuse, a tek
zatim blissymbols. Na temelju istraživanja Goossens zaključuje da je
usvajanje grafičkih simbola zahtjevnije od manualnih znakova.
Učenje i "iconicity" –
simboli koji su sličniji onome na što se odnose lakše se pamte od simbola
koji imaju malenu vizualnu sličnost s označenim. ASL znakovi za jesti,
piti i spavati imaju veliku sličnost s onim na što se odnose i samim
time se lakše pamte od primjerice znakova za pomoći ili igrati koji
nisu slični radnjama koje označavaju. Važno je napomenuti da iskustvo
korisnika AAC pristupa i pozadina bitno utječu na razumijevanje grafičkih
simbola. Naravno, i složeniji jezični oblici kao što su pridjevi, prilozi
i zamjenice teži su za prikazati, bez obzira na tip simbola koji se
koristi.
Učenje i fizički napor – potpomognute komunikacijske tehnike zahtjevaju
manje fizičkog napora nego što je potrebno za izvršenje manualnog znakovanja.
Ova je činjenica izuzetno važna za autistične osobe koje imaju motoričke
poremećaje. Richman, Wacker i Winborn su proveli istraživanje u kojem
su usporedili upotrebu komunikacijske kartice na kojoj je pisalo ''Želim
igračku'' i manualnog znaka za ''MOLIM''. Istraživanje je provedeno
na trogodišnjem dječaku s PDD – om. Dječaka su naučili da koristi karticu
i znak kako bi od majke tražio igračku. Dječak je u početku koristio
karticu kako bi ostvario svoj cilj. Međutim, kad je ovladao znakom
za ''MOLIM'', prestao je koristiti karticu i isključivo koristio manualno
znakovanje.
Razumljivost – da bi komunikacija uistinu bila učinkovita mora biti
lako razumljiva komunikacijskim partnerima. Postoje neki dokazi da
uporaba manualnih znakova može otežati komunikaciju s govornicima koji
ne znakuju. U istraživanju koje su proveli Rotholz i sur. sudjelovale
su dvije autistične osobe čiji je zadatak bio naručiti hranu u restoranu.
Većina konobara nije razumjela narudžbu izraženu manualnim znakovanjem.
Puno veću učinkovitost autisti su postigli naručivanjem uz pomoć PCS
– a.
Važno je napomenuti da pomoćni pristupi moraju biti i pomno izabrani
da bi se uklopili obzirom na zahtjeve okoline i sposobnosti slušatelja.
Istraživanjima je dokazano da mnogi odrasli ne razumiju manualno znakovanje.
Da bi se povećala razumljivost stručnjaci predlažu uporabu printanih
riječi, kombinacije riječi i grafičkih simbola te visokokvalitetnog
govora prenesenog kroz VOCA program kada se radi o pismenim komunikatorima.
Kada su sudionici u komunikaciji nepismene osobe primjereniji su VOCA
ili grafički simboli koji se odnose na jasne vizualne odnose obzirom
na ono što označuju.
Zaključak – postoje mnoga istraživanja koja upućuju na potencijale
potpune komunikacije i potpomognute AAC tehnike za osobe s autizmom.
Međutim, noga od tih istraživanja pate od prijetnji internalne valjanosti
i, samim time, nude samo građu koja nam može služiti kao sugestija,
a ne kao zaključak.
Jasno je da postoji potreba za sistematičnim istraživanjima koja bi
mogla doprinjeti donošenju odluka o tipu komunikacijskog pristupa koji
je najučinkovitiji u ostvarivanju uspješne komunikacije za osobe s
posebnim potrebama.
Prirodni razvoj govora – jedno od pitanja koje se nameće
kod odabira AAC tehnika je ''Koji pristup je sličniji prirodnom razvoju
jezika?''. Neki bihevioristi smatraju da su manualni znakovi superiorniji
zbog fenomena znanog kao ''automatsko pojačanje''. Istraživanja su
pokzala da prezentacija automatskog pojačanja i stimulusa koji je opetovano
udružen s potkrepljenjem, djeca počinju proizvoditi barem slične govorne
riječi. Primjerice, manualni znak i govorena riječ prezentirani su
istovremeno, nakon čeka slijedi potkrepljenje. Frost i Bondy su zaključili
da se princip automatskog pojačanja može primjeniti i na PECS.
Istraživanja pružaju dokaze da se prirodni govor može razviti manualnim
znakovanjem u kontekstu potpune komunikacije. Layton i Watson smatraju
da se početno učenje komunikacije putem znaka kasnije prenosi na govorne
riječi, nakon što dijete nauči oko 200 znakova i počne uparivati dva
ili više znakova.
Pomoćne tehnike – postoje mnoga istraživanja koja ukazuju na to da
uporaba pomoćnih AAC tehnika može poticati govor, razvoj i proizvodnju.
U istraživanju koje se bavilo procjenom stjecanja i utjecaja PECSa,
Charlop – Christy i suradnici su zabilježili porast u spontanoj i imitativnoj
govornoj proizvodnji kod troje autistične djece. Djeca uključena u
istraživanje imala su razvijene sposobnosti imitacije i prije usvajanja
PECSa, ali niti jedno dijete nije moglo proizvoditi govor bez poticaja.
Bondy i Frost, na temelju svojih istraživanja, dolaze do zaključka
da će se jezik razvijati nakon što je dijete sposobno koristiti 30
do 100 simbola. Schwartz, Garfinkle i Bauer iznose podatke da je 6
od 11 djece s autizmom (55%) razvilo neovisan govor nakon 12 mjeseci
korištenja PECSa. Kravits, Kamps, Kemmerer i Potucek su proveli istraživanje
na šestogodišnjoj autističnoj djevojčici te zaključili da postoji porast
u pojavljivanju spontanog govora i upotrebe simbola iako razina govornog
vokabulara (npr. broj različitih riječi)
nije porastao.
Romski i Sevick proveli su dvogodišnje istraživanje SALa (System for
Augmented Language) koji je između ostalog uključivao i upotrebu VOCA
programa s apstraktnim "lexigrams" upotpunjenih
natpisima. Sedam od trinaest ispitanika, uključujući i dva autista,
ostvarili su porast u odnosu govornih riječi u svom vokabularu. Poboljšanje
u govoru ispitanika nije bilo povezano s njihovim vokalnim sposobnostima
imitacije niti s razinom uporabe simbola sa SALom.
Istraživanje koje su proveli Mirenda i sur. pokazuje da je 7 od 58
osoba s autizmom koji su koristili VOCA sustav toliko uznapredovalo
da im on više nije bio potreban. Svih sedmero ispitanika su u početku
imali ograničenu učinkovitost govora.
Praktičnost – nije upitno da su manualni znakovi jednostavniji za upotrebu
u komunikaciji koja uključuje veću udaljenost komunikatora. Veličina
vokabulara koju je moguće proizvesti ograničena je samo osobinama govornika
(njegova motorička sposobnost, memorija). Iako mnoge autistične osobe
koje koriste manualne znakove nemaju prednost proširenog leksika omogućenih
uporabom ovog modalitita, omogućeno im je razumijevanje komunikacije.
Kao još jedan od argumenata za uporabu manualnog znakovanja navodi
se i mogućnost stvaranja zajednice osoba koje koriste znakovanje kao
primarni oblik komunokacije.
4. PROVOĐENJE SISTEMA AUGMENTATIVNE KOMUNIKACIJE
Augmentativna komunikacija koristi gestovne i grafičke
oblike komuniciranja. Gestovni oblik uključuje idiosinkratičke geste
i prirodne geste koje su mnogo razumljivije osobama kojima je znakovni
jezik nepoznat. Grafički oblik uključuje trodimenzionalno (npr. prazna
bočica soka = piti, ključevi od auta = ići nekamo ) i dvodimenzionalno
(npr. tiskane riječi, slike...) prikazivanje reprezentacija.
Postoje dva načina prenošenja grafičkog simbola slušatelju:
1. Metoda direktna selekcije- osoba odabire simbole dirajući ih, dajući
ih i pokazujući na njih (uključujući usmjeravanje pogleda, tj. zurenje)
2. Metoda selektivnog skeniranja (scanning
selection tehnique)- pretežno
ju koriste osobe s težim fizičkim teškoćama koje ne mogu samostalno
izabirati simbole. Ovdje sugovornik, partner ili električni kursor
nudi izbor simbola od kojih osoba napravi selekciju
Osobe s razvojnim teškoćama koriste augmentativnu komunikaciju kako
bi im zamijenila ili nadomjestila govornu produkciju. Govorni jezik
kojim se koristi većina ljudi, ipak predstavlja primarni način komuniciranja
i razumijevanja.
4.1. KARAKTERISTIKE KOMUNIKACIJE KORISNIKA AUGMENTATIVNOG
SUSTAVA
Ilokutinarna komunikacija u djeteta urednog razvoja započinje
sa 6 mjeseci, tj. javlja se pojavom intencionalnosti te predstavlja
temelj ljudskoj komunikaciji. Razlika ilokutinarne i perlokutinarne,
tj. beznamjerne komunikacije koja se odnosi na komunikacijski sustav
osoba s razvojnim teškoćama, stvara konfuziju u literaturi (Scavile,
1983.; Sugarman, 1984.; Wetherby & Prizant, 1989.)
Većina istraživača koristi se cijelim setom kriterija kako bi odredili
da li je djetetovo ponašanje ilokutinarno. Bates ( 1979.) opisuje intencionalnu
komunikaciju kao signalizirajuće ponašanje u kojem je pošiljatelj svjestan
da može utjecati na primatelja poruke.
Također treba istaknuti da osoba treba biti zainteresirana, motivirana
za komunikaciju o nekom objektu, događaju. Djeca urednog razvoja spremno
pokazuju znatiželju i odgovaraju na nove podražaje ( Halle, 1987.),
također spremnije reagiraju na akcije i reakcije osoba iz njihove okoline.
S druge pak strane, osobe s umjerenim i težim teškoćama često se distanciraju
od ostalih provodeći vrijeme sami.
4.2. BITNI ČINITELJI ZA KOMUNIKACIJU
Na uspješnu komunikaciju utječe više faktora, ali među
najistaknutijima smatraju se: kontakt očima te motivacija.
Kontakt očima između govornika i njegovog sugovornika od velike je
važnosti. Bez sumnje, prisutnost ovog kriterija pomaže nazočnosti intencionalnosti.
Smatra se da je to potreban preduvjet za ostvarenje ilokutinarne komunikacije.
Također ističe i upornost koja je usko povezana s motivacijom. Sastoji
se od govornikovog neprekidnog truda za postizanjem cilja kada slušatelj
ne razumije, pogrešno razumije komunikacijski čin. Zbog istančanosti
i idiosinkratičnosti strategija kojima se služe osobe koje koriste
augmentativni sistem komunikacije te koje su iskusile probleme razvojnih
teškoća, upornost komunikacijskih pokušaja može lako biti promašena.
Npr. fizički napor potrošen na komunikaciju može biti velik; neki ljudi
se mogu komešati, vrpoljiti kako bi povećali kretnje tijelom te doprinijeti
emisiji komunikacijskog izražavanja. Više dokaza intencionalnosti rezultiralo
bi da je dijete upornije u odašiljanju idiosinkratičkog ponašanja kada
je slušatelj dostupan u usporedbi sa situacijama u kojima slušatelj
nije dostupan.
Istraživači se slažu da je većina roditelja odgovorljiva na djetetova
rana vokalna i gestovna ponašanja. Međutim, majke djece s razvojnim
teškoćama često su i previše odgovorljive, te često umanjuju djetetove
prilike za komuniciranjem time što pogađaju što dijete želi reći i
unaprijed dovršavaju djetetove misli. S druge strane, postoje majke
koje vrlo malo ili gotovo uopće ne potiču svoju djecu na komunikaciju.
Treba naglasiti da roditelji ponekad mogu imati teškoća u interpretiranju
djetetovih signala, poruka - što ponekad djeluje obeshrabrujuće na
roditelje. Reichle (1995.) je promatrala interakcije između djece s
umjerenom mentalnom retardacijom i njihovih roditelja, učitelja. Zaključila
je da su roditelji bili skloniji protoimperativnim geste usmjerene
na zadovoljavanje djetetovih potreba ) nego protodeklarativnim ( geste
kojima dijete nastoji pridobiti pažnju ostalih ) načinom komuniciranja.
No, s oba roditelja, predškolska djeca ispravljaju više protoimperative
nego protodeklarative. Smatra se da je to posljedica toga što roditelji
i učitelji nisu optimalno odgovorljivi, a vjerojatno ih se i savjetovalo
da budu osjetljiviji na protoimperative.
Unatoč mogućnosti da komunikacijski kontekst može imati utjecaja na
sugovornikovu responzivnost, sugovornici obično prekidaju osobu koja
se koristi augmentativnim sistemom komunikacije prije nego što ima
priliku završiti svoju misao ( Reichle, York & Sigafoos,
1991.)
4.3. DEIKTIČKE I REPREZENTACIJSKE GESTE
Za osobe koje imaju ograničenu govornu produkciju, grafički
i gestovni oblici mogu postati glavni načini komunikacije.
Po definiciji deiktičke geste se upotrebljavaju kako bi označile široki
raspon referencijskih i komunikacijskih funkcija. Deiktičke geste su
razvojno jednostavnije i presimboličke, dok se reprezentacijske geste
javljaju nešto kasnije te kao i prve riječi, više su simboličke, ali
kontekstualizirane.
Velik broj izvora (Werner & Kaplon,
1963.) ističe da reprezentacijske geste izlaze na vidjelo kao rezultat
djetetovog sudjelovanja u poznatim rutinama u kojima se radnje koriste
u odsutnosti srodnih objekata ili pak u prisutnosti zamjena objekata.
Ali, čini se kako je mnogo prirodnih situacija za učenje reprezentacijskog
rječnika manje dostupno osobama s ozbiljnim razvojnim teškoćama. Koppenhauer
i Yodler (1992.) ističu kako djeca s ozbiljnim razvojnim teškoćama
imaju znatno manje prilika za sudjelovanje u igri i ranom opismenjivanju
nego što to imaju njihovi vršnjaci urednog razvoja. Ograničene prilike
za sudjelovanje u radnjama koje prate čitanje i igranje, mogu značajno
utjecati na rano stjecanje reprezentacijskih simbola kod ljudi s razvojnim
teškoćama.
Moguće je da djeca s razvojnim teškoćama budu manje izložena dobro
poznatim rutinama koje predstavljaju stjecanje reprezentacijskih gesta,
a razmjerno mnogo izložena deiktičkim gestama. Roditelji mogu aktivno
pokazivati i upotrebljavati deiktičke geste.
Razlika između osoba urednog razvoja i onih s razvojnim teškoćama može
biti u diskriminaciji deiktičkih i reprezentacijskih gesta. Deiktičke
geste zahtijevaju funkcionalnu poveznicu između gestovne i komunikacijske
funkcije.
Gestovne reprezentacije uključuju jedinstvene kombinacije motoričkih
radnji, obuhvaćajući oblik šake, pokret ruku i dlanova te lokaciju
gdje je znak proizveden s obzirom na tijelo.
Djelotvorno sakupljanje simbola za učenje predstavlja veliki problem.
Osobe često koriste nesimboličke oblike koji su generalizirani ( Drasgow & Halle,
1995.). Svaki novi komunikacijski oblik treba biti funkcionalno ekvivalentan
starom obliku, te mora biti djelotvoran ( Carr, 1997.) iz perspektive
onoga koji ga upotreblja
4.4. POVEZANOST RAZUMIJEVANJA I PROIZVODNJE
Djeca uče razumjeti izgovorene riječi u isto vrijeme kada
uče proizvoditi izgovorene riječi. Osobe koje se koriste augmentativnom
komunikacijom, rijetko se oslanjaju na grafičke ili gestovne oblike
pri razumijevanju i proizvodnji. Mnoge osobe s razvojnim teškoćama
komuniciraju koristeći se gestovnim ili grafičkim simbolima i u isto
vrijeme razumijevaju govoreni jezik. Ako osoba može razumjeti verbalne
naloge komuniciranja, njegova sposobnost sudjelovanja u socijalnom
djelovanju značajno raste. Bez ove sposobnosti, osoba se mora osloniti
na nekoga tko će joj prenijeti govorenu poruku u obliku augmentativnog
sistema komuniciranja kako bi postala razumljiva. Kod djece s umjerenim
i težim razvojnim teškoćama, koristi se digitalna naprava koja govorenu
riječ pretvara u grafički oblik ili sliku. Ova naprava uvelike pomaže
u stvaranju poveznice između grafičkog simbola i govorene riječi.
Primjer davanja zamjenskog i socijalno prihvatljivijeg
oblika komunikacije:
Prije nekoliko godina istraživači su se sreli s
2.5 godišnjom djevojčicom koja bi glasno vrištala kako bi privukla
pažnju. Dijete bi prestalo
vrištati tek kada bi majka ili druga, djetetu bliska, osoba došla.
Istraživači su joj željeli ponuditi socijalno prihvatljiviji način
privlačenja pažnje. Snimili su rečenicu "Možeš
li molim te doći?" kojom su djevojčicu željeli naučiti da pritišćući gumb prvo čuje tu rečenicu,
a tek tada se pojavljuje majka. Ovo su postigli tako što na djetetovo
vrištanje majka bi se nakratko pojavila, a kasnije se ne bi uopće pojavila.
S vremenom je djevojčica shvatila da pritišćući predviđeni gumb dolazi
do željenog cilja.
5. ISTRAŽIVANJA KOD DJECE S RAZLIČITIM TEŠKOĆAMA
5.1. ISTRAŽIVANJE PROVEDENO NA DJECI S DOWNOVIM SINDROMOM
Komunikacijske sposobnosti osoba s Downovim sindromom
nisu isključivo karakterizirane teškoćama i slabosti. Pragmatičke sposobnosti
su im dobre te teže upotrebi kompenzacijskih strategija kako bi ih
se razumjelo- mimika, geste, pokreti ( Bray & Woolnough, 1988.). Ako je primarni razlog za teškoće u učenju jezika i govora
u ranoj predgovornoj komunikaciji i neuspjehu u ranoj interakciji,
tada se rana intervencija treba koncentrirati u podržavanju i vođenju
roditelja u razvoju interakcije na najbolji mogući način.
1988. g. helsinški logopedi započeli su s projektom poticanja rane
razvojne komunikacije i jezičnih vještina djece s Downovim sindromom.
Cilj projekta bio je vidjeti kako intervencija s djecom od 6 mjeseci
pa sve do 3 godine ( bazirana na upotrebi manualnog znakovlja, gestovne
komunikacije i pokreta zajedno s govorom ) utječe na razvoj jezika
i komunikacijskih vještina djece s Downovim sindromom.
Istraživanje je provedeno na 29-ero djece koja su imala trisomiju 21.
Uloga logopeda bila je uglavnom indirektna. Logopedi su roditeljima
davali savjete kako vježbati s djecom. Direktni kontakt djeteta i logopeda
bio je dio programa s ciljem da prati razvoj djeteta i osigura intervenciju
koja će biti u skladu s potrebama djeteta.
Razvoj djece mjerio se Portage procjenjivačkom skalom ( The Portage
Assessment Scale- Tiilikka i Hautamäki, 1986. ) koja je davala profil
djetetovih vještina u 5 područja: socijalno, jezik, samopomaganje,
spoznajno područje, motorika ( valja naglasiti da Portage skala nije
standardizirana ).
Sva djeca koja su bila sudionici programa počela su upotrebljavati
manualne znakove, a prvi znak se kod većine pojavio oko 17 mjeseci.
Oko godinu i pol, većina djeca ( njih 23 ) upotrebljavala su neke znakove,
a oko druge godine sva djeca su koristila manualne znakove za komunikaciju.
Individualne razlike bile su velike, a očitovale su se u tome koliko
znakova koriste, koliko često, u kojim situacijama. Do treće godine
neka djeca su počela jasno govoriti, a do četvrte godine prosječan
broj govorenih riječi ima iznenađujući broj manualnih znakova. Sedmero
djece u četvrtoj godini koristilo je više govorenih riječi nego manualnih
znakova.
Rezultati istraživanja pokazali su da rana intervencija manualnim znakovljem
i pridavanje više pažnje u postizanju komunikacijske uloge djeteta
ima dugotrajne učinke. Istraživači predlažu da intervencijske metode,
bazirane na manualnom znakovlju, isto kao i pokazivanje te ostali predverbalni
načini komuniciranja, mogu se koristiti kako bi se spriječili jezični
problemi u rizičnim skupinama djece.
U ovom procesu razvoja, osobe koje su najbliže djetetu imaju centralnu
ulogu. Manualno znakovanje omogućuje djeci način za aktivnu komunikaciju,
a roditeljima pomaže da djeci, već vrlo rano, stvore situacije u kojima
će aktivno sudjelovati i komunicirati.
5.2. ISTRAŽIVANJA KOJA SE ODNOSE NA USVAJANJE ZDRUŽENE
PAŽNJE
Studije koje se bave proučavanjem kultura u kojima su
roditelji uglavnom indiferentni prema predmetima, a ponašanja usmjerena
na predmete su relativno rijetka (za razliku od zapadnjačkih kultura
gdje se potiče aktivno istraživanje okoline), podupiru tvrdnju da pojava
koordinacije pažnje može biti univerzalna (Bakeman, Adamson, Konner
i Barr, 1990).
U ovom istraživanju, promatrala su se djeca iz plemena !Kung San u
Botsvani, čiji roditelji niti potiču niti ograničavaju manipulaciju
predmetima i poklanjaju malo pažnje na neživi svijet. Nakon sustavno
prikupljenih podataka, otkriven je obrazac razvoja dijeljenja pažnje
koji odgovara slici razvoja združene pažnje kod njihovih američkih
vršnjaka. Oni isto pokazuju interes prema drugim ljudima tijekom prvih
mjeseci – oko 4. mjeseca počinju obraćati pažnju na predmete, a oko
8 mjeseci počinju predmete nuditi drugima, što je jedan od oblika združene
pažnje. Iz ovih ispitivanja možemo zaključiti da djeca mogu postići
združenu pažnju čak i bez prilika koje stvaraju roditelji – glavni
razvojni put određuje dijete. Ipak, bila bi zabluda primarnu odgovornost
pripisati samo djetetu. Čak i ako odrasli ne sudjeluju aktivno u dijeljenju
predmeta, djeca mogu djelovati na način da potiču takvo dijeljenje.
S druge strane, odrasli mogu odgovarati djetetovom univerzalnom iskazivanju
interesa prema predmetima koje žele dijeliti
na način koji je kulturalno određen.
Drugi način dobivanja šireg uvida u razvoj koordinacije pažnje je promatranje
djece s teškoćama kod kojih je pogođen njihov razvoj pažnje. Najčešći
je slučaj kod takvih poremećaja da se glavni elementi pažnje razviju,
ali kasnije i s manjom učestalošću od uobičajene, kao što je kod djece
s Downovim sindromom. Takva djeca često pokazuju jake interpersonalne
vještine (turn – taking) koje prate deficiti u vještinama pri istraživanju
predmeta.
Kod djece s autizmom poteškoće sa združenom pažnjom su jedan od glavnih
simptoma. Rijetko donose predmete i rijetko gledaju roditelje kad traže
odobrenje. Nikad neće pokazati na nešto kako bi podijelili interes
ili pažnju prema predmetu (npr. protodeklarativna pokazivanja) ili
identificirali jednu stvar kao različitu od druge (referencijalno pokazivanje).
Problemi sa združenom pažnjom mogu jako utjecati na rani komunikacijski
razvoj i ograničiti primanje roditeljevih trenutnih poruka o predmetima.
Mogu suziti zone proksimalnog razvoja, pa dijete propušta važne interakcije
koje djetetu urednog razvoja pomažu učvrstiti združenu pažnju. Zato
djeca s autizmom imaju manje pristupa kulturalnim simbolima, uključujući
i jezik koje roditelji unose u komunikaciju kad dijele predmete s djetetom
koje još ne govori.
Prepoznavanje važnosti dijeljenja pažnje za kasniji razvoj otvorilo
je put za ranu identifikaciju i intervenciju.
Studije djece s teškoćama koje pogađaju uklapanje jezika izdižu važne
pretpostavke za razumijevanje koji se od aspekata jezika njeguju tijekom
epizoda združene pažnje. Ako i kada djeca s autizmom postignu kompleksan
jezik, utjecaj ranijih razvojnih teškoća sa združenom pažnjom može
biti ograničavajući u uporabi jezika ali ne i u njegovoj formi. Prema
istraživanju Tager, Flusberg(1994) 6 djece s autizmom govorilo je gramatički
točno, ali su imali problem u korištenju jezika za komunikacijske funkcije
iskazivanja i dijeljenja informacija koje su problematične i tijekom
razvoja koordinacije pažnje.
Iako se čini da gluha djeca nemaju teškoće u razumijevanju jezika,
ako njihovi roditelji ne prilagode svoje akcije da odgovaraju djetetovoj
vizualnoj pažnji ona ne mogu razumjeti jezik. Pokazalo se da je kod
čujuće djeca s čujućim majkama i gluhe djeca s gluhim majkama (ali
ne i gluhe djece s čujućim majkama) vrijeme provedeno u zajedničkim
interakcijama značajno povezano s ranim učenjem riječi. Zato, osigurava
li koordinacija pažnje okvir za učenje jezika može ovisiti o tome da
li odrasli i djeca mogu uklopiti uobičajen jezik u njihove zajedničke
aktivnosti
6. POSLJEDICE RANE DEPRIVACIJE: nalazi djece odgajane u sirotištu;
novorođenčadi i male djece
Deprivacija može biti različita; uključuje različite neuspjehe
u okolini koja skrbi za dijete, neuspjeh u osiguravanju adekvatne ishrane,
medicinske skrbi i stimulacije, i/ili neuspjehe u ustrajnim i podražavajućim
odnosima.
U mnogim slučajevima, deprivacija u ranom životu popraćena je životnim
događajima koji ugrožavaju zdravi psihički, emocionalni i kognitivni
razvoj, gdje je teško razlučiti raniji od kasnijeg ugrožavanja normalnog
razvoja mozga. Djeca usvojena iz sirotišta pokazuju veliki kontrast;
njihova rana deprivacija tipično je popraćena razvojem unutar obitelji
(pritok takve djece iz sirotišta razvijenog svijeta i istočne Europe
u obitelji više i srednje klase u SAD-u, Kanadi i zapadnoj Europi)
6.1. POVIJEST STUDIJA O ODGOJU U SIROTIŠTU I POSLJEDICE
Istraživanja o rumunjskoj djeci koja su udomljena u obitelj
nakon pada Rumunjskog komunističkog režima u ranim 90.-im.
RAZINE POTREBA
Iskustva siročadi su heterogena i ne mogu biti promatrana
samo sa pozicije majčinske deprivacije. Unatoč heterogenosti institucionalne
okoline, to okruženje može biti određeno hijerarhijom potreba prikladnih
i neprikladnih u tom ambijentu, zdravlje i ishrana mogu se smatrati
osnovnim potrebama ,praćeni su stimulacijom senzomotornog, kognitivnog
i jezičnog razvoja, socijalnom stimulacijom odrasli-djeca i djeca-djeca,
i napokon odnosi u kojim uvjetima će se razviti stabilni, konzistentni
odnosi i interpersonalno povezivanje
Utjecaji 3 razine potreba:
1. globalna potreba (Rutter, 1998.); potreba za zdravljem, ishranom,
stimulacijom i međuodnosima)
2. institucije koje osiguravaju adekvatnu zdravstvenu i prehrambenu
podršku, ali ne uspijevaju udovoljiti djetetovim potrebama za stimulacijom
i međuodnosima
3. institucije koje uspijevaju udovoljiti svim potrebama osim potrebe
za stabilnim i dugoročnim odnosima sa konzistentnim skrbnicima
UZORCI STUDIJA
1. uzorak studija: Provence & Lipton
(1962.) su pratili pad razvoja 75-ero zdrave novorđenčadi u periodu
prve dvije godine života u instituciji. Studija pokazuje da unatoč
dobroj zdravstvenoj i prehrambenoj potpori, postižu neuspjeh u stimulaciji
i potrebi za međuodnosima te proizvode značajna razvojna odstupanja
kod novorođenčadi.
Njihovi rezultati pokazuju dojmljivu i povećanu apatiju kao indikaciju
pomanjkanja reakcija na podražaj (uzbuđenja, plakanja, smijanja, brbljanja,
motoričke aktivnosti i radinosti)
2. studija-Tizard i sur. (1989.; 1978.; 1970.; 1974.): studija pokazuje
da se mnoga kognitivna, senzomotorna i lingvistička odstupanja djece
iz sirotišta mogu spriječiti adekvatnom stimulacijom. Postojalo je
slabo odstupanje u jeziku oko 2. god., i pokazalo se da veće deprivacijsko
iskustvo ima dugoročne efekte.. Psihičko opadanje zbog nejedinstva
senzomotornog, kognitivnog i lingvističkog jedinstvo u ranijim godinama
života.
OBLIKOVANJE NEDOUMICA O STIMULACIJI
U okolini siromašnoj stimulacijom ljudska novorođenčad
doživljava velika odstupanja u psihičkom rastu i rastu ponašanja. Novorođenče
je osjetljivije na ta odstupanja nego njemu srodni primati. U 1. godini
života novorođenče može proizvesti vrlo mali utjecaj na okolinu bez
aktivne intervencije i posredništva odraslih. Djeca odgajana u obiteljima
brzo razvijaju osjećaj za samostalni odgovor i kontingencijski odgovor
i postaju sposobna za to najranije oko 3-4 mjeseca. Apatija i razvojna
odstupanja novorođenčadi u institucionalnim uvjetima su opisana kao
oblik infantilne depresije.
6.2. PODRUČJA RAZVOJA
Područja razvoja povezana su sa ranim iskustvom deprivacije:
uključuju spoznaju i jezik, psihički razvoj i socio-emocionalni razvoj.
SPOZNAJA I JEZIK
Opća inteligencija
Senzomotorni razvoj jako zaostaje u stimulacijski siromašnom
okružju. Malo se zna o specifičnim kognitivnim funkcijama jer su u
većini slučajeva upotrebljavane goleme ili opće mjere razvojnog kvocijenta
i/ili opće inteligencije.
Trajanje deprivacije je u korelaciji sa stupnjem retardacije, kao i
mjerenje težine deprivacije.
Čim se odrastao čovjek umiješa u stimulaciju novorođenčeta, tipično
svi oblici stimulacije bivaju potaknuti; kada se odrasli ne umiješaju
svi oblici bivaju potisnuti. Postoje problemi upotrebe srednjih vrijednosti
kod opisa intelektualnog funkcioniranja post-institucionalizirane djece.
Mnoga takva djeca pokazuju veliko intelektualno dostignuće, neka pokazuju
superiorno intelektualno funkcioniranje; “ustrajna“ manjina u svim
studijima i primjerima ne uspijeva pokazati taj dramatičan oporavak.
Trajanje deprivacije pratiti se i nakon usvojenja; smanjeni IQ pokazatelj
je vremenskog perioda provedenog u instituciji(djeca sa IQ < 85
nakon 20 mjeseci institucionalnog iskustva)
Specifične kognitivne funkcije
Provence i Lipton (1962.) su pratili razvoj 14 djece iz
njihove studije nakon što su bila smještena u obitelji, oko 2. god.
života; zabilježili su da oko 5. god. mnoga pokazuju mnogo poteškoća
u mišljenju, i svim područjima koja su se činila ciljnim aspektima
izvršnog funkcioniranja; rigidnost u mišljenju, poteškoće u generaliziranju
rješavanja problema, poteškoće s logičkim i sekvencijalnim razumijevanjem.
Tizard: mnogo godina nakon institucionalizacije kod ove djece postoji
rizik pojavljivanja problema s koncentracijom, regulacijom pažnje i
samokontrolom.
Postoji mogućnost da su aspekti stimulacije, udruženi sa prilikom za
stvaranje i održavanje međuodnosa, isprepleteni sa skrbnicima u ranijem
životu.
Studije provedene na životinjama mogle bi poduprijeti ovaj zaključak,
jer pokazuju da socijalna deprivacija proizvodi dugoročne alteracije,
npr .u aktivnosti neurotransmitera (dopamin) koji mogu utjecati na
izvršne funkcije posredovanjem područja i putova u frontalnom režnju
Jezični razvoj
Jezični razvoj vidljivo odstupa u slabo stimuliranim institucionalnim
uvjetima. Nakon što se smjeste u obitelji, takva djeca pokazuju da
su sposobna razviti jezik (u mnogim slučajevima internacionalnog posvojenja
dijete uči novi jezik). Kliničke bilješke jezičnog razvoja kod takve
djece pokazuju da postoji mogućnost, da dok razvijaju jezik, ne upotrebljavaju
jezik kao sredstvo izražavanja emocija, zahtijevanja pomoći od odraslih
ili izražavana ideja i mašte.
Razvojni neuspjeh i sustizanje razvoja
Razvojni neuspjeh se javlja zbog nestašice adekvatne ishrane,
nestašice brige primjerene slabom zdravstvu i apatiji, slaboj apsorpciji
osnovne hrane; dijelom i zbog crijevnih parazita, i/ili potiskivanja
hormona rasta i drugih razvojnih faktora, otpornosti stanica na te
faktore kao posljedica nedostatka adekvatne psihološke stimulacije.
Primjer razvojnog neuspjeha: kod djece kod koje je potisnut rast dugih
kostiju, a težina ostaje proporcionalna udaljenosti. Ovo se naziva
“psihološki kratki položaj“ ili “psihološka patuljatost“.Sindrom uključuje
reducirano izlučivanje hormona rasta.
SOCIO-EMOCIONALNI RAZVOJ
Problemi ponašanja
Post-institucionalizirana djeca su sklona pojavi rizika
za psihosocijalne probleme koji mogu perzistirati, pa čak i povećati
se, nakon što je dijete smješteno u obiteljski kontekst.
Istraživanje stresa i deprivacije kod životinja snažno dokazuje da
rana deprivacija rezultira pojačanim strahom od “novoga“, inhibicije
ponašanja u novim situacijama i visok stupanj anksioznosti i djelovanja
stresa.
Problemi s tjeskobom i depresijom; ta djeca osim problema sa pažnjom
i samokontrolom imaju problema u području emocionalne regulacije (regulaciji
ljutnje i agresije).-
Regulacija pažnje i kontrola inhibicije važne su kognitivne funkcije
koje pridonose adekvatnoj regulaciji emocija.
Problemi sa vršnjacima
Problemi se razvijaju čak i onda kada samo međuodnosna
zakinutost karakterizira okolinu u sirotištu Tizard: 16.43% djece opisano
je kao: “nisu baš slični vršnjacima“,“samotni su(povučeni)“.
Do adolescencije mogu se javiti problemi sa intimnošću, a neka djeca
imaju problema s regulacijom ljutnje i agresije.
Neka imaju problema sa adekvatni prepoznavanjem i odgovaranjem na socijalne
podražaje. Služeći se Tizardovim podacima, izostanak odgovora na socijalne
podražaje može se uočiti u izvještajima učitelja o toj djeci oko 8.
god. života. Oni bilježe: “nije da djeci nedostaje koncentracije kada
su ekstremno nestašna, radije stvaraju prekomjerne socijalne kontakte,
govore vam nepotrebne stvari; ustraju na razgovoru o sebi, obitelji
i onome što imaju; nastoje pružiti pomoć i kada se to od njih ne traži“.
Privrženost
Postavlja se pitanje da li novorođenče zanemarivano od
strane bliske osobe može ostvariti emocionalnu vezu sa drugima nakon
što prođe kritični period vezivanja(oko 2. god.)
Mnogo udomljene novorođenčadi bazira svoja nastojanja na održavanje
i stabilizaciju odnosa sa bliskom osobom; manje na funkciju osobe.
To je vidljivo iz djetetovih ranih bolnih reakcija na odvojenost, koje
se javljaju čak i kada zamjenski skrbnici daju sve od sebe kako bi
udvostručili funkcije koje služe kao primarni modeli privrženosti.
Kapacitet održavanja emocionalnih veza zahtijeva kognitivne kapacitete
izvan dosega novorođenčadi i male djece; neke emocionalne kvalitete
ovih specifičnosti vidljive su kao osnova na kojoj su bazirane bolne
reakcije trajnih i produženih separacija.
ZAKLJUČAK:
ANALIZE KAZETA
1. kazeta
Naš zadatak bio je analizirati prvu snimku Joze nakon njegovog dolaska
u Centar za rehabilitaciju u Sloboštini. Snimka pokazuje Jozino funkcioniranje
prije početka našeg rada s njim. Na temelju snimke zaključujemo kako
Jozo nije imao razvijenu sposobnost traženja željenih predmeta. Kada
želi određeni predmet uzima ga bez prethodnog zahtjeva. Razumije
naredbe ''Baci u koš'' i ''Ne'', ali uz gestu! Kao najvažniji predmet
Jozinog interesa ističe se hrana. Međutim, teta ističe kako on u
principu ne razlikuje jestivo od nejestivog što nas asocira na razvoj
male djece u fazi istraživanja okoline oralnim putem. S velikim interesom
prati tetu s hranom koja ulazi u prostoriju. Pogledom prati situaciju.
Kod jela Jozo ne koristi pribor iako mu to teta sugerira, već uglavnom
jede prstima. Nekontrolirano trpa hranu u usta. Nakon jela gura tanjur
i šalicu od sebe. Zanimljivo nam je bilo promatrati Jozino ponašanje
u trenutku kada želi dobiti jogurt. Naime, jogurt se nalazio na stolu
i prisutni mu ga nisu imali namjeru dati.
Jozo je promatrao ljude u svojoj okolini, čekao pogodan trenutak
te se popeo na stol i dohvatio puding. Na tetin zahtjev da joj da
malo pudinga ne reagira. Što se igre tiče, voli slagalicu koju vrlo
brzo slaže, pri čemu i vokalizira. Ne smeta mu ako teta izvadi nešto
iz slagalice. Smatramo da je bitno naglasiti kako Jozo u principu
ne reagira na pokazivanje prstom; takvo pokazivanje ne slijedi pogledom.
Isto tako fasciniralo nas je Jozino igranje s torbom pri čemu je
stavlja na rame, a što nas navodi na razmišljanje o znakovima imitacije.
2. kazeta – Na konju
Na snimci možemo vidjeti da Jozo ne reagira na pozdrav. Kad je odlazio
sa Zdenkom na jahanje, svi smo mu mahali, ali on se nije obazirao na
nas i nije shvatio da ga pozdravljamo. Ipak, kad je Zdenko zastao i
pitao ga u kojem će smjeru krenuli s konjem i pri tom pokazao prstom,
Jozo je pogledom slijedio njegovo pokazivanje i lagano okrenuo glavo
u smjeru Zdenkovog prsta. Kada su jedno vrijeme jahali, Zdenko je stao
kako bi razgovarao s profesoricom, a Jozo je ostao sjediti na konju.
Zdenko je pričao kako Jozo jako voli jahanje jer ga izuzetno smiruje.
Također je spomenuo i da Jozo ima situacijsko razumijevanje, da strpljivo
čeka na konja, te da se jako razveseli Zdenku kad ga vidi (više nego
ostalima) vjerojatno zato što zna da će ga odvesti na jahanje. Tijekom
tog razgovora koji je trajao par minuta, Jozo je jedno vrijeme čekao
nastavak jahanja i pratio njihov razgovor naizmjence pogledavajući
Zdenka (kad je on govorio), pa profesoricu (kad je ona govorila). Međutim,
kad mu je dosadilo počeo je pokazivati da želi
jahati i smijati se, vjerojatno kako bi izrazio zadovoljstvo, što je
i Zdenko spomenuo. Vjerojatno da bi privukao Zdenkovu pažnju i naveo
ih da prestanu razgovarati, Jozo je osim pokazivanja cijelim tijelom
da želi jahati, počeo i vokalizirati i koristiti svoju karakterističnu
gestu rukom koju inače koristi kad je zadovoljan. Nakon toga nastavili
su s jahanjem i otišli na mjesto blizu ceste gdje Jozo još nije bio,
pa mu je to bila nepoznata situacija. Zato je bio vrlo uznemiren, okretao
se na konju i gledao uokolo.
Kad je jahanje završilo, Jozo je bio sretan, smijao se, vokalizirao
i počeo maziti s Tamarom koja je tada došla. Kako mu se odvezala tenisica,
pružio je nogu prema Tamari, ali ona nije reagirala, pa je otišao do
Zdenka i njemu ispružio nogu, na što mu je Zdenko i zavezao tenisicu.
Kada ga je Tamara podigla u naručje i počela se maziti s njim, Jozo
joj je uporno želio skinuti naočale, ali ona mu nije dopuštala. Zatim
ih je skinula i odložila sa strane, a Jozo ih je i dalje gledao i uporno
želio dohvatiti. Kad ga je spustila, prvo je uzeo naočale i počeo ih
stavljati sebi na nos, što pokazuje da nije autist.
Literatura
1. Pat Mirenda: Toward functional augmentative and attenative communivation
for students with autism: manual signs, graphic symbols, and vioce output
communication aids u: Language, speech and hearing services in schools,
Vol 34, 203 – 216, July 2003; American – Speech – Language – Hearing Association
2. Lauren B. Adamson and Susan Ellis Chance: Coordinating attention to
people, objects and language (Chapter 2); Paul J. Yoder, Steven F. Waren,
Rebecca McCathren and Shirley V. Leew: Does adult responsivity to child
behavior facilitate communication development? (Chapter 3); Joe Reichle,
James W. Halle and Erik Drasgow: Implementing augmentative comunication
systems (Chapter 17) u: Transitions in prelinguistic communication/edited
by Amy M. Wetherby, Steven F. Waren, Joe Reichle; Paul H. Brookes publishing
co., Baltimore, Maryland, 1998.
3. www.aetonweb.com/cs/downsyndrome/launonen.html
Enhancing communication skills of children with Down syndrome: Early use
of
manual signs
4. Nelson,C.A. ,Luciana,M. (2001.) :Handbook of Developmental Cognitive
Neuroscience; Cambrige , Massachusetts : MIT Press, Megan R. Gunnar: Effects
of Early Deprivation : Findings from Orphanage-Reared Infants & Children
; Institute of Child Development, Minneapolis, Minnesoota
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
SEMINARSKI
RAD
|
|