SEMINARSKI RAD IZ GEOGRAFIJE
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
PEĆINA VJETRENICADana 10.studenog mi studenti četvrte godine Građevinskog fakulteta
Sveučilišta u Mostaru uputili smo se u stručni obilazak pećine Vjetrenica.
Posjet pećine Vjetrenica je bio organiziran u sklopu terenskih predavanja
iz kolegija Mehanika stijena, kojeg slušamo kod profesora dr.sc. Pere
Marijanovića. Osobna karta VjetreniceVjetrenica je najveća i najpoznatija pećina u Bosni i Hercegovini, zaštićeni spomenik prirode i turističko odredište u jugoistoč nom dijelu Hercegovine. Smještena je 300m istočno od Zavale, na zapadnom rubu Popova polja, u općini Ravno, te 12 km udaljena od mjesta Slano na obali Jadranskog mora (Republika Hrvatska), odnosno 80km od grada Mostara. Ukupno je otkriveno 6.300 metara podzmnih kanala. Speleološke posebnosti ove jedinstvene peć ine su magična ljepota, prostrani hodnici i dvorane, brojne nakupine siga, te bogat hidrografski svijet sa brojnim jezerima, nekoliko vodopada, više stalnih potoka i na desetke manjih periodičnih tokova koji teku u raznim smjerovima, a ne treba zaboraviti ni pojavu snažnog vjetra na ulazu kao i osjetno strujanje zraka na nekoliko mjesta u unutrašnjosti, čestu pojavu magle u djelovima Absolonova kanala, kao i davna urušavanja stropva divovskih razmjera. Vjetrenica je podjednako zanimljiva u ekološkom, geomorfološkom i ekonomskom smislu, a istovremeno ona je i jedan od najsnažnijih izvora identiteta šireg područja Bosne i Hercegovine. Zaštićeni je spomenik prirode od 1950 godine. Zoološke karakteristikeVjetrenicu karakterizir aiznimno bogati špiljski svijet, u kojem je zabilježeno gotovo 200 različitih životinjskih vrsta, od kojih 92 troglobionata, što je čini prvom u svijetu po bioraznolikosti, a 37 njih je prvi put pronađeno i opisano na ovom mjestu (locus typicus). U fauni Vjetrenice veliki je broj uskih endema tzv. stanoendema. Unutrašnja temperatura zraka je 11,4 °C, vode 11,3 °C Povijest istraživanjaPrvo navo đenje Vjetrenice kao zanimljivog pećinskog fenomena zabilježeno je kod Plinija Starijeg u njegovom djelu “Historia naturalis“77. godine naše ere. Najveće otkriće vršio je češki speleolog Karel Absolon u vremenu od 1912. do 1914. godine, dok ju je prvi naučno opisao beogradski istraživač Mihajlo Radovanović 1929. godine. Kasnija istraživanja urađena su u sklopu zajedničkog projekta uređenja pećine Vjetrenice, kojeg su izveli speleološko društvo “Bosansko-hercegovački krš“ i BiH privredni gigant “Energoinves“ iz Sarajeva u vremenu od 1958. do 1961. godine. Novu topografsku kartu područja izradio je SO “Velebit“ iz Zagreba 2002. godine,a od 2004. cjelovita istraživanja faune i staništa od strane Hrvatskog biospeleoškog društva iz Zagreba. Od 2002. godine održavaju se speleološki kampovi, a krš Popovog polja je predmet modernih vrednovanja krškog krajolika. Paleontološka otkrićaU Vjetrenici je do sada pronađen č itav niz zanimljivih paleontoloških nalaza, međ u kojima se izdvajaju cjeloviti kostur leoparda (Panthera pardus), pronađen 1968. godine (nalaz South Weast Caving Cluba), te više djelomičnih nalaza ostataka životinja. Najcjelovitiji paleolontološki opis pećine do sada uradio je Mirko Malez 1969. godine. Vjetrenica danasPećina je bila elektrificirana u dužini od 1050 metara, staza sa prekidima uređena je do 1800 metara, a otvorena je za turističke posjete od 1964. godine. U posljednjem je ratu oprema posve devastirana, ali je Speleološka udruga Vjetrenica-Popovo polje obnovila turistički program uz provizorno osvjetljenje. Urađen je projekt moderne elektrifikacije niskonaponskom strujom koji treba realizirati u špilji. Program popularizacije obuhvatio je izradu web stranice, pokrenuti su kulturni sustreti u Vjetrenici, štampana prigodna poštanska marka, te su u domaćoj produkciju urađena dva dokumentarnafilma s četiri epizode. Na prijedlog ANUBiH Vjetrenice je kandidirana za UNESCO-ov popis prirodne baštine. Za njegovu realizaciju bit ć e potrebno riještiti više pitanja kao što su prevrednovanje statusa Vjetrenice, obnoviti ratne ruševine u Zavali, ukloniti ili onemogućiti prijetnje zagađenju Vjetrenice, i formirati tijelo koje bi se brinulo o Vjetrenici. Geološke osobineKraško polje je geološki fenomen u kršu, i predstavlja najveća udubljenja u ovim krečnjačkim terenima. Najveći su površinski oblici krša, najbrojniji u našem dinarskom holokrasu, jedinstvenom na površini planete Zemlje. Postala su kombinovanim djelovanjem tektonike (rasjedi), rije čne erozije i korozije, rjeđe samo spajanjem kraških uvala. Pojedina kraška polja kao Popovo polje razvila su se iz riječnih dolina. Naša najveća kraška polja leže u jugozapadnoj Bosni, ze zapadnom i istoč nom dijelu Hercegovine, a najznačajnija su: Livanjsko polje, Nevesinjsko polje, Popovo polje, Gata čko polje, Glamočko polje, Duvanjsko polje, Mostarsko polje i druga. Kraška polja pojavljuju se i u susjednim zemljama, na području Like, dinarske Slovenije i Crne Gore. Slika 1. Geološka karta dinarskog krša Dinaridi su prepuni špilja, ali su one po državama različito istražene i dokumentirane, pa se za veliko područje ne mogu dati podrobniji podaci. Jedinstven katastar speleoloških pojava izrađen je u Sloveniji, koji broji oko 8300 jedinica. U Hrvatskoj ne postoji javni katastar, ali se računa da ima oko 10 tisuća objekata, a u BiH se spominjala brojka od tri tisuće speleoloških pojava. Slično je i za Srbiju, za koju je objavljen podatak od oko četiri tisuće takvih pojava, a u Crnoj Gori oko - 1500.
Polje u jugoistočnom dijelu dinarskog krša, u kojem su se razvili brojni površinski i podzemni oblici. U širem smislu, geološki, popovska udolina obuhva ća uravnjeni prostor među brdima od Trebinja na jugoistoku do Hutova na sjeverozapadu. U užem smislu Popovo polje je donji, sjeverozapadni dio doline Trebišnjice koji prekrivaju plodni nanosi zemlje, tj. prostor između Poljica i Hutova. Dugo je oko 37 km, široko 1-3 km, površine 68,4 četvornih kilometara. Nadmorska visina 250-220 m. Od Poljica do Ravnog zove se Gornje polje, a od Ravnoga do ponora Trebišnjice Donje polje. Slika 2. Popovo polje Najveći dio područja izgrađuju karbonatne stijene koje su se nataložile u kredi: vapnenci, dolomiti i dolomitični vapnenci. Postotak kalcijeva karbonata u vapnencu u nekim se slojevima kreće do 99,98 posto, što zna či da su stijene u Popovu polju u dalekoj budućnosti osuđene na potpuno otapanje - bez gotovo ikakva traga! Slika 3. Geološka karta područja Popova polja U Popovu polju prisutna je veća površina kvartarnih nanosa. Ona su po mišljenju pedologa nerazvijena tla, koja više predstavljaju najmlađi geološki supstrat nego tla u pravom smislu. Izdvajaju se sljedeć e skupne zemljišta: karbonatni glinoviti aluvij, karbonatni ilovasti aluvij, koluvijalne lesivirane crvenice i smeđa glinovita beskarbonata tla kamenjara. Njihov se nastanak pripisuje aluvijalnim nanosima Trebišnjice i koluvijalnom spiranju s okolnih vapnenačkih terena. Uočena je velika razlika u vertikalnoj slojevitosti i razlika u teksturi unutar slojeva jednog te istog profila. Slika 4. Pogled na Popovo polje ispred ulaza u pećinu Vjetrenica Iz Popova polja voda otječe u više smjerova. Izravno se odlijeva u Jadransko more: na jug prema vrelu Omble, na zapad prema vrulju Janska i Smokvina kod Slanog te u Bistrinu nedaleko Stona. Značajan dio teče podzemno prema Neretvi: na sjeverozapad prema donjem toku Neretve te na sjever prema Hutovu blatu. Zamršena hidrografija Popova vidljiva je i po činjenici da voda iz ponora ne izvire uvijek u najbližem vrelu. Štoviše podzemni tokovi znaju biti ukršteni, pa čak se, ovisno o podzemnoj razini voda, razlijeva u različita vrela. Najvažniji ponori Popova polja:
Klimatske osobineIzmijenjena mediteranska i submediteranska klima. Zime su blage, a
ljeta žarka, suha i vedra. Snijeg je rijedak. Srednja godišnja temperatura
na širem području iznosi 13,8 C, srednja vegetacijska (IV-IX) 18,8 C,
a srednja temperatura najtoplijeg mjeseca (srpanj) 22,9 C. Oborine su
obilne, ali nejednako raspore đene. Srednje godišnje oborine u Ravnom
od 1950. do 1989. iznosile su 1957 mm, od čega najviše 1969: 2692 mm,
a najmanje 1953: 960 mm. Kroz godinu oborine su tako nejednako raspoređene
da su manjkovi iznosili prosječno 155 mm (tokom ljeta), a viškovi prosječno
1324 mm godišnje (od rujna do svibnja). Povijest istraživanjaPrvo značajnije istraživanje krša veže se za pokušaje Trsta da u zaleđu, u slovenskom Krasu, nađe dovoljne količine vode. Tako se naziv Kras poč eo upotrebljavati za određenu vrstu reljefa, a potom se proširio najprije na susjedne pokrajine u samoj Sloveniji, a onda i šire. Inače, izraz «grast» zabilježen je u Sloveniji 1177, a izraz «kras» 1230. u Hrvatskoj. Germanizirana riječ za «kras», preko talijanskog «carso» dobila je oblik «karst», i postala svjetski priznat pojam za tu vrstu reljefa. Naziv «kras» se koristi u Češkoj, Slovačkoj i Poljskoj. U Hrvatskoj se koriste tradicionalni termini kras i krš – što ne prolazi bez stručnih i drugih polemika – u BiH i Crnoj Gori krš, a u Srbiji karst, kras i krš. Krš je termin koje koristi stanovništvo koje živi na tom području, a označava nešto što je nastalo kršem, lomljenjem, što ima svoje opravdanje u genezi tog fenomena, zato što je postanak krša prethodila snažna tektonska aktivnost boranje, kidanje, pucanje i sl. U 19. stoljeću u Sloveniji se razvilo špiljarstvo; slovenske su špilje bile najveće tada poznate u svijetu. Špilja Vilenica bila je prva turistički uređena špilja već u 18. stolje ću, potom je Postojna preuzela slavu i do danas vrijedi za prvu po nizu kriterija. U njoj je početkom 18. stoljeća (1831) vodič Luka Čeč pronašao prvog podzemnom kukca Leptodirus hochenwartii. Sredinom 19. stoljeća (1857) izgradnjom željeznice Beč - Trst, Krš ulazi u novu fazu istraživanja. Godine 1878, dolaskom Austrije u Bosnu i Hercegovinu, zemljom koja je do tada bila slabo dostupna gradi se mreža pruga, pa se tako i u BiH “otkriva“ krš. Istodobno, pojam krš pored BiH proširen je i na Hrvatsku. Poslije 1920. krš je otkriven i izvan umjerenog pojasa – u tropskim i polarnim krajevima. Godine 1929. za vrijeme talijanske uprave, u Postojni se osniva prvi speleološki institut, koji 1947. prerasta u Institut za istraživanje krša SAZU. Danas taj institut uživa svjetski značaj. Slika 5. Tlocrt pećine Vjetrenica 1582. Jakov Sorkočević opisuje Vjetrenicu i Popovo polje 1584. Nikola Gučetić istražuje pojavu vjetra na ulazu u Vjetrenicu 1859. Jonakije Pamučina opisuje Vjetrenicu 1889-1990. Hristifor Mihajlović opisuje
Vjetrenicu 1912. u Trebinju osnovan prvi speleološki klub u BiH
1930- tih Ljubo Mićević uređuje turističku
stazu do Velikog jezera 1950. Vjetrenica zaštićena
zakonom 1958. Ratimir Gašaparović geodetski snima Vjetrenicu 1962-1964. turističko uređenje Vjetrenice 1962. Održan Treći Kongres speleologa Jugoslavije u Sarajevu i istočnoj Hercegovini 1975. Počinje u Sarajevu izlaziti časopis «Naš krš» 1991.-1996. rat i uništenje opreme i objekata Vjetrenice 2000-2003. rad na monografiji o Vjetrenici 2002-2004. speleolozi Velebita iz Zagreba uz pomoć
Mosora iz Splita i Karlovca iz Karlovca snimaju topografski
Vjetrenicu i istražuju nove kanale 2004. Vjetrenica kandidirana za Svjetski popis baštine
2006. – Šef Radne grupe za krš i pećine IUCN-a Elery Hamilton-Smith posjećuje Vjetrenicu i BiH, podržava kandidaturu za WHL i sugerira vlastima da Vjetrenicu proglase nacionalnim parkom. VjetrenicaRazgranata špilja čija se središnja etaža, Glavni kanal,
gotovo bez iznimke prostire horizontalono od početka do kraja. Iznad
njega uzdižu se vertikalni kanali, dimnjaci, koji ga povezuju sa topografskom
površinom, a ispod njega nekoliko nižih sustava kanala poput Donje
Vjetrenice i Absolonova kanala. Prvih 150
metara špilja je niska i već im dijelom orjentirana
od sjeveroistoka prema jugozapadu a potom se razvija
u širok i visok kanal koji od Prostrane dvorane daljnjih
600 metara koljenasto slijedi glavni smjer od sjeverozapada prema jugoistoku.
Zatim uglavnom ide na jug do kraja Skrivenog glavnog kanala.
Slika 6. Unutrašnjost špilje Mitološka prošlost Vjetrenice, koja se često opisuje u starim tekstovima, vjerojatno se odigravala upravo ovdje. Jakov Sokorčević 1582.godine piše: “Žitelji tamošnjeg kraja kažu da u toj špilji stanuju nimfe koje mi u našem jeziku zovemo vile i da tu noću priređuju svoje plesove i u toj pećini da sviraju... Tragovi utisnutih stopala nemaju oblik ljudske obu će nego kao da je to učinila kakva zvjer koja ima panđu dijelom raspuknutu dijelom cijelu. Dok sam bio s ostalima unutra iz radoznalosti, svojim sam očima to vidio i promatrao taj trag. I jako su brojni, kao da su nastali u plesanju, skakanju, u igri.“ Na oko 110 metara od ulaza nalazi se Nakapni stupci, oko 210 metara od ulaza silazi se u Donju Vjetrenicu, splet od ukupno 370 metara kanala. Niža je i pruža se na suprotnu stranu od Glavnog kanala Vjetrenice, prema sjeverozapadu. Dopire upravo pod ulaz u Vjetrenicu. U njoj je nekoliko stalnih jezera u kojima je mnoštvo životinjskog svjeta beskralježnjaka. Od ulaza u Donju Vjetrenicu Glavni kanal do 130 metara pokrivaju kaskadne kamenice. Narod ih je prozvao Pjati, što je lokalni izraz za tanjure.Prvi Pjati vode do sporednog kanala čiju glavnu špilju čini Zlatna dvorana, njezin žuti saljev svojevrsni je simbol Vjetrenice.
Slika 7. Zlatna dvorana Slika 8. Kaskadne kamenice ( pjati ) Na oko 480 metara od ulaza u Glavnom Kanalu nalazi se Treće kalcitno jezero, prva stalna vodena površina u Glavnom kanalu. Odmah iza njega je skupina stalagmita Tursko groblje. Dvadeset metara iza njih nailazi se na Hajduč ki stol – umjetno napravljen kameni stol i nekoliko kamenih sjedišta - gdje zavšrava turistički dio staze. Na desnu stranu kanala odavde se odvaja sporedni Gašparovićev kanal, koji se nakon nekoliko desetaka metara širi u Duboku dvoranu. Ona ima oblik obrnute piramide, kroz čije se dno može ući u Absolonov kanal, a lijevo pod stropom u sporedni Radovanovićev kanalU Glavnom kanalu, kod Hajduč kog
stola započinje novi niz sigastih kamenica – Drugi
pjati. U jednom povećem, koji se nalazi među prvima, do 1991.
bila je izložena čovječja ribica. Potom se Glavni kanal proširuje (600
metara udaljeno od ulaza) i na desno se odvaja Radovanovićev
kanal. Malo je duži od 220 metara i završava sifonskim Crnim
jezerom. Iz Radovanivićeva kanala se ulazi u Absolonov
kanal – najveći sporedni kanal Vjetrenice. Njegov tlocrt podsjeća
na nepravilni polukrug ukupne dužine oko 685 metara.
Ime je dobio po slavnom istraživaču Vjetrenice, č eškom speleologu Karelu
Absolonu. Započ inje Gornjim jezerom iz kojeg istječe
Aboslonov potok, koji teče cijelom dužinom kanala i
ulijeva se ispod saljeva na kraju kanala. Kanal je iznimno bogat životinjskim
svijetom. Površinu Glavnog kanala ubrzo umjesto kršja prekiriva glina
odnosno ilovača, što omogućuje zadržavanje vode i stvaranje povremenih
ili trajnih vodenih površina. U prijelaznom dijelu Glavnog kanala nalazi
se nekoliko manjih ponora, do kojih je prvi, nedaleko od Radovanovićeva
kanala, glavni drenažni objekt ovog dijela Glavnog kanala.
Tokom hidrološki aktivnog dijela godine, Vjetrenica bude posve potopljena
između 700 metra od ulaza i Velikog jezera, što je dužina od preko pet
stotina metara. Na lijevoj strani Glavnog kanala, 920 metara od ulaza,
nailazi se na skupinu siga naznanu Sigov dolac. Iza
njega su Treći pjati koji se više ne obnavljaju, zatim
Sifon, ulegnuto mjesto Glavnog kanala za kojim
se i strop spusti na 120 cm visine (1003 m od ulaza). Tokom zime ovdje
Vjetrenica potpuno potone i prolaz je dalje nemoguć. Neposredno iza
Sifona je Malo jezero sa saljevom Orgulje
(1045 m). Na oko 1685 metara od ulaza s desne strane je saljev Kameni
buk, a s lijeve se ulazi u Leopardov kanal. To je oko 250
metara dug vrlo uzak kanal s Leopardovim potokom.
Na ulazu u kanal dočekuje nas površina jezerca Malo olujno
more, koju snažan hladan vjetar stalno drži namreškanu. U
unutrašnjosti tog niskog kanala pronađen je cjelovit kostur leoparda.
Leopardov potok nastavlja teći Glavnim kanalom prema jugu urezujući
korito među glinene brežuljke, te se gubi u kamenom kršju na ulazu
u Cvije ćevu dvoranu. Na tom mjestu
prema zapadnoj strani Glavnog kanala uzdiže se 12 metara visok Saljev
visećih jezera (1735 m od ulaza) niz koji pritječe manji
stalni potok i ulijeva se u Leopardov potok. S vrha saljeva ulazi
se u Cvijićevu dvoranu, s 200 metara dužine najprostraniju
dvoranu Vjetrenice, cijelu ispunjenu kršjem koje formira 60 metara
visoko Požovo brdo. U Skrivenom glavnom kanalu nailazimo na potočić Stiks, vjerojatno nastavka Leopardova potoka. Glavni kanal je širok, prekriven je kršjem većim dijelom utopljenim u glinu i ilovaču, a njegov desni dio uzdignut je 20-30 metara, kao što je i strop ukošen s desna na lijevo. U tom dijelu nalazi se nekoliko saljeva od kojih je najviši Bijeli saljev (2100 metara od ulaza) čije se kamenice – pjati – rasprostiru 50 metara preko Skrivenog glavnog kanala. Oko 200 metara dalje na lijevo se odvaja Ravanjski kanal iz kojeg istječe potok. On je 2004 istražen u ukupnoj dužini od oko 400 metara č iji se uski meandri i odvojci slojevito granaju kroz stijene. Malo dalje u Skrivenom glavnom kanalu nalazi se Duboko jezero (2470 metara) iznad kojeg rastu ogromni kameni blokovi koji u potpuno zatvaraju dalje prodor Vjetrenice. Podzemna staništaPodzemna staništa čine špiljski kanali, pukotine, podzemne vode i drugi životni prostori u podzemlju. Kao životni uvjeti, razmjerno su stabilni, što znači da su temperature stalne (uglavnom prosječne godišnje temperature tog područja), kao i vlažnost zraka, koja je u pravilu maksimalna. Podzemna staništa su sasvim mračna i zbog nedostatka bilja u njima vlada stalna relativna oskudica hrane. Slika 9. Kaskadne kamenice ( pjati ) Životne prilike u VjetreniciVjetar: Pojava snažnog "vjetra" na ulazu fascinantno je obilježje Vjetrenice. Strogo uzevši, ne radi se vjetru nego o fizikalnoj pojava strujanja zraka, kojom se nastoje izjedna čiti stalna unutarnja i promjenjiva vanjska temperatura zraka. Na topografskoj površini iznad Vjeternice nalaze se duboke pukotine kroz koje ljeti ulazi topli zrak, hladi se i izlazi na glavni ulaz špilje. Do sada nije duže mjerena brzina vjetra, ali povremena mjerenja govore da se radi o brzini do 10 m/s, premda postoji zapisano da je dostizao i 13 m/s. Zimi, kad se vanjska temperatura znatno spusti ispod unutarnje, vjetar obrne smjer. U prijelaznom razdoblju vjetar nekoliko puta zna mijenjati smjer, jer primjerice ujutro je vanjska temperatura manje a po danu veća od unutarnje. Međutim, zna se desiti da je istodobno potopljen Glavni kanal u Sifonu, nakon čega se prekida cirkulacija zraka. Temperatura: U Vjetrenici je ujednačena,
barem ljetni kad je mjereno. Temperatura zraka je oko 11 stupnjeva,
stalnih jezeraca u Glavnom kanalu oko 10,5 oC, kao i tla ispod površine,
iznimno čak do 10,2 oC. Gotovo sve tekuće ili stajaće vode koje se
vjerojatno prihranjuju s površine, nešto su toplije (bar u rujnu)
– iznad 11 oC. Zasićenost kisikom mjerena je samo u jezercima Glavnog kanala i iznosila je gotovo 100 %. Količina kalcija je u svim vodama otprilike ista, 43-50 mg/l, a količ ina natrija, 1,7-2,3 mg/l. Veće su razlike u količini kalija, koja u nekim jezercima može biti manja od 0,1 mg/l, u većini voda nešto iznad te vrijednosti, ali ponegdje i nekoliko desetinki miligrama. Dva plitka reljefna crteža, koji prikazuju motive lova i viteškog turnira, nalaze se u stijeni na desnoj strani ulaza u Vjetrenicu. Prema literaturi, radi se o ne tako čestoj izvedbi stećka, nadgrobnog spomenika tipi čnog za srednjovjekovnu Bosnu. Srednjovjekovni grob nastao je na mjestu nekog prapovijesnog obitavališta. Uz podatke koje nam pruža arheologija, ima razloga posumnjati kako se radi o spomeniku nekom velikašu koji je imao dovoljno moći smatrati kako je Vjetrenica njegova stvar. Prema starim tekstovima, on je na ulazu bio sagradio ljetnikovac koji je hladio zrakom iz Vjetrenice. Od njega još postoje ostaci lijevo od ulaza u špilju. Takav slučaj naša etnologija još nije zabilježila.. Kasnijim uređivanjem prostora ispred špilje, dijelovi spomenika su raskopani i uništeni. Slika 10. Stećak na desnoj strani ulaza u Vjetrenicu Krš i okršavanjePostoje različite definicije krša, ali svim je zajedničko da se radi o kamenitim, manje ili više ogoljelim površinama, ispresijecanim dubokim pukotinama. Zbog toga je krš vodopropusan, pa u njemu prevladava podzemno pretakanje voda. Te vode rastapaju stijene, što stvara površinske i podzemne oblike u kršu. Krš se razvija pod djelovanjem vode na pukotine stijena. Stručni izraz je okršavanje. Uslijed toga oblikuje se specifičan krški reljef i podzemni krški oblici, "šupljikavi krtičnjak krša" (Roglić 1974). Na razvoj krša utje ču litološke osobine, građa i debljina karbonatnih stijena i alogeni nanosi, te ekološke prilike i njihovo vremensko kolebanje. Slika 11. Primjer pukotine i korozije na stijenama čiji se slojevi obrušavaju Topivost stijenaNajraširenije topljive stijene su vapnenac i dolomit, slično se krš također razvija i u gipsu, sedri i naslagama soli (NaCl). Vapnenci sadrže veliki postotak minerala kalcita i aragonita CaCO3. Stijene u Popovu polju sadrže čak do 99,98 posto kalcita! Koroziju čini niz me đusobno ovisnih i povratnih, tj.
obnovljivih kemijskih događaja: kišnica i podzemne vode imaju CO2
koji u vodi tvori blagu ugljikovu kiselinu: Količina rastopljenog CO2 ovisi o visini tlaka CO2 nad vodom, od
razvijenosti pukotina i od temperature vode. Što je voda hladnija,
mogućnost rastapanja je već a. Voda na 0 0C može primiti dvostruko
više ugljikova dioksida nego na temperaturi od 200C. Znatne količine
CO2 nalaze se u opalom lišću. Jačina korozije utvrđ uje se mjerenjem tvrdoće voda na izvorima. Tako su izračunavani utjecaji korozije na snižavanje visine stijena u Sloveniji (I. Gams). Utvrđeno je da u većim porječjima godišnje vode odnesu 30-110 kubičnih metara vapnenca s jednog četvornog kilometra površine, što znači godišnje snižavanje od 0,03-0,11 mm tj. 30-110 metara na tisuću godina. Slika 12. Topljive stijene Pri stvaranju sigovine iz vode, reakcija otapanja stijena teč e u obrnutom smjeru. Na mjestima na kojima se sloj vode zasićene kalcijem smanjuje, povećava se njezino isparavanje i izlučivanja kristalića, koji se talože u okolišu. U špiljama se pri tome stvaraju različiti oblici. U Postojni-Planini, Taborskoj pećini i Škocjanskim pećinama mjerena je brzina rasta siga pa se pokazalo se da iz jedne litre vode, koja se slije niz sige, izluči 0 do 180 mg CaCO3. Za jednu godinu iz jednog kubi čnog metra vode prosječno se nataloži 40 g siga; u Škocjanskim pećinama izlučuje se i više. Što veću površinu ima voda koja se cijedi, više se izluči sigovine. Prema jednom mjerenju, na staklenoj površini 61x18 cm na godinu se prosječno izluči 0,11 mm sige. |