|
OBVEZNICE
Pojam obveznice kao hartije od vrijednosti
Prije
nego što detaljnije objasnimo termin-obveznice, potrebno je najprije razjasniti
pojam hartija od vrijednosti. Hartije
od vrijednosti su pisane isprave o određenom imovinskom pravu koje
je moguće ostvariti na osnovu vlasništva nad istim. Pra početke
hartija od vrijednosti možemo naći još u Vavilonu (VII vek prije nove
ere). Razvojem robno-novčane privrede i hartije od vrijednosti postaju
predmet trgovanja na posebnom tržištu.
Hartije od vrijednosti možemo klasifikovati prema različitim kriterijumima:
a) po ročnosti na kratkoročne i dugoročne, b) prema pravu koje nose na
dužničke i vlasničke i dr. Dugoročne hartije od vrijednosti su akcije
i dugoročne obveznice, dok su kratkoročne hartije od vrijednosti uglavnom
instrumenti duga.
Obveznice su dužničke hartije od vrijednosti kojima se dužnik (zajmoprimac)
obavezuje da će vratiti zajmodavcu (investitoru) pozajmljeni novac i platiti
kamatu za određeni vremenski period.
Drugim riječima, obveznice su dužničke hartije od vrijednosti kojima se
njihov emitent (u ovom slučaju država) obavezuje da vlasniku obveznice
(odnosno deviznom štediši) isplati o roku dospijeća iznos koji je na njima
naznačen.
Elementi obveznice
Obveznica se sastoji od: plašta
i kamatnih kupona.
Plašt obveznice sadrži:
1) oznaku da je obveznica i vrstu obveznice;
2) firmu, odnosno naziv i sjedište emitenta;
3) firmu, odnosno ime kupca obveznice ili oznaku da obveznica glasi
na donosioca;
4) nominalnu vrijednost, ako se radi o garantovanoj obveznici;
6) visinu kamatne stope;
7) procenat učešća u dobiti, ako je to učešće predviđeno;
8) rokove i mjesto plaćanja nominalne vrijednosti obveznice i kamate;
9) mjesto i datum emisije;
10) oznaku serije i kontrolni broj obveznice;
11) faksimil potpisa ovlašćenog lica emitenta i pečat emitenta obveznice;
12) oznaku rokova plaćanja nominalne vrijednosti obveznice i kamate,
odnosno anuiteta (amortizacioni plan).
Kamatni kupon obveznice sadrži:
1) oznaku serije i broj kupona;
2) visinu kamate;
3) datum dospijeća i mjesto i način plaćanja kamate;
4) faksimil potpisa ovlašćenog lica emitenta i pečat emitenta.
Prvi dio sadrži osnovne podatke o obveznici kao što su oznaka da je ta
hartija od vrijednosti obveznica i koja je vrsta obveznice, naziv i sjedište
emitenta, naziv i sjedište kupca ili pak oznaku da glasi na donosioca,
iznos na koji glasi obveznica (nominalnu vrijednost obveznice), visinu
kamatne stope, datum i mjesto plaćanja kamate i glavnice (nominalne vrijednosti),
mjesto i datum izdavanja, ime garanta (ako je obveznica garantovana, procenat
učešća u dobiti (ako je to učešće predviđeno), oznaku serije i kontrolni
broj obveznice, faksimil potpisa ovlašćenog lica i pečat emitenta.
Kamatni kuponi sadrže pak, osnovne podatke o samoj isplati kamate: oznaku
serije i broj kupona, visinu kamate, datum dospijeća, mjesto, datum i
način plaćanja kamata kao i potpis ovlašćenog lica i pečat emitenta. Ovaj
drugi dio obveznice je značajan zato što vlasnik odnosno imalac obveznice
isti mora pokazati emitentu, zajedno sa plaštom, kada dođe vrijeme za
naplatu kamate.
U skladu sa postojećom regulativom, emitent može da, umjesto štampanja
obveznice, izda potvrdu koja bi sadržala iste elemente kao i plašt obveznice
s tim što ona onda mora biti ovjerena od strane banke kod koje emitent
ima otvoren depo račun.
Klasifikacija obveznica
Obveznice možemo podijeliti prema najrazličitijim kriterijumima (prema
tipu emitenta, metodu otplate, načinu obezbeđivanja otplate, roku dospijeća
itd).
U zemljama koje imaju razvijeno finansijsko tržište postoji dominacija
dugoročnih u odnosu na kratkoročne obveznice. U tim zemljama, definicija
rokova dospijeća za dugoročne obveznice je od 10 do 30 godina, za srednjoročne
od 5 do 10 godina. Na domaćem tržištu hartija od vrijednosti postoji dominacija
kratkoročnih obveznica u odnosu na dugoročne, što je karakteristika tržišta
u razvoju, ali i velikog opreza investitora.
Postoje različite vrste obveznice:
1. prema roku dospijeća, dijele se na:
kratkoročne – koje dospijevaju na naplatu u roku koji je kraći
od godinu dana
dugoročne – koje dospijevaju na naplatu u roku koji je duži od
godinu dana.
2. prema načinu označavanja vlasništva nad njima, dijele
se na:
obveznice na ime – koje na plaštu imaju navedeno ime kupca. Takve
obveznice se prenose na novog vlasnika indosiranjem - pismenim izjavljivanjem
vlasnika iste da svoje pravo prenosi na drugo lice. Novi vlasnik, prilikom
naplaćivanja svojih prava po osnovu obveznice, obavezno mora prezentirati
i sam indosament.
obveznice na donosioca – koje na plaštu imaju navedeno da glase
na donosioca. One se na neko drugo lice prenose prostom predajom. Njihova
bitna razlika u odnosu na prethodnu vrstu obveznica je u tome što emitent
neće izdati vlasniku novu obveznicu u slučaju njenog gubitka.
3. prema načinu na koji se ostvaruje pravo na kamatu,
dijele se na:
obveznice bez kupona – kod kojih se kamata isplaćuje odjednom
– o roku dospijeća i koje kao takve nemaju kamatne kupone
obveznice sa kuponima – kod kojih se kamata isplaćuje peridično
i koje kao takve imaju kamatne kupone koji se moraju prezentirati prilikom
njene naplate.
4. prema načinu obračuna kamate, dijele se na:
obveznice sa fiksnom kamatom – kod kojih je kamata u momentu
kupovine poznata i ona je fiksna
obveznice sa promjenljivom (varijabilnom) kamatom – kod kojih
je kamatna stopa obveznice promjenljiva i vezuje se za kamatnu stopu neke
kratkoročne hartije od vrijednosti (a to je najčešće ona koja ima najniži
kreditni rizik)
obveznice sa indeksiranom kamatom – kod kojih se fiksna kamata,
u momentu isplate koriguje indeksom rasta cijena na malo ili nekim drugim
ugovorenim indeksom.
5. prema vremenu u kome se isplaćuje glavnica, dijele
se na:
jednokratne obveznice – kod kojih se glavnica (nominalna vrijednost,
vrijednost na koju glase) isplaćuje odjednom – o roku dospijeća
anuitetne obveznice – kod kojih se glavnica otplaćuje periodično.
6. prema načinu obezbeđivanja otplate, dijele se na:
hipotekarne obveznice – kod kojih emitent zalaže svoju imovinu
kao garanciju da će obaveze po osnovu obveznica biti isplaćene njihovim
imaocima. Ukoliko emitent ne bude sposoban da iste izmiri izvršiće se
prodaja te imovine i tako omogućiti naplata potraživanja koja vlasnik
ima prema izdavaocu obveznice
garantovane obveznice – za čiju isplatu o roku dospijeća garantuje
određeno pravno lice kao što je na primjer komercijalna banka, što znači
da vlasnik obveznice može svoja potraživanja iz obveznice da naplati od
banke ukoliko emitent nema sredstava za isplatu svojih obaveza po osnovu
obveznica
negarantovane obveznice – kod kojih vlasnik svoja potraživanja
po osnovu obveznice koju posjeduje može da naplati jedino od emitenta.
7. prema mogućnosti otkupa prije roka dospijeća, dijele
se na:
opozive – koje u sebi sadrže pravo emitenta da ih otkupi prije
roka dospijeća, po unaprijed utvrđenoj cijeni koja je, po pravilu, veća
od nominalne vrijednosti obveznice
neopozive – koje u sebi ne sadrže pravo emitenta da ih otkupi
prije roka dospijeća.
8. prema tome ko se javlja kao emitent obveznica, dijele
se na:
državne obveznice – koje emituje država, odnosno ovlašćeni državni
organ, municipalne obveznice (obveznice lokalnih organa vlasti) – koje
emituju gradovi, regioni, škole, univerziteti i sl.
korporativne obveznice – koje emituju preduzaća bilo da su to
javna preduzeća, transportna i industrijska preduzeća, banke ili druge
finansijske kompanije.
9. Razlikujemo još neke vrste obveznica:
Zamjenljive (konvertibilne) obveznice – koje se mogu zamijeniti
za određeni broj običnih akcija, prema unaprijed utvrđenom raciu
Participativne obveznice – koje svojim vlasnicima daju pravo,
ne samo na kamatu već, i na učešće u raspodjeli neto dobiti preduzeća
Obveznice sa put klauzulom (put bonds) – koje vlasniku daju pravo
da ih proda emitentu po unaprijed utvrđenoj cijeni.
Nominalna, knjigovodstvena i tržišna vrijednost obveznica
Nominalna vrijednost obveznice jeste ona vrijednost koja je naznačena
na samoj obveznici i koja će se isplatiti o njenom roku dospijeća. Npr.
ako je emitovana obveznica sa nominalnom vrijednošću od 1.000,00 KM i
sa rokom dospijeća od 10 godina to znači da će kupac istih, posle 10 godina,
moći da naplati tih 1.000,00 KM od emitenta. Naravno, to ne znači da on
i ranije neće moći da dođe do gotovine koju je uložio kada ih je kupovao.
On ih, naime, može prodati prije roka dospijeća na organizovanom tržištu
i ranije po tržišnoj cijeni.
Knjigovodstvena vrijednost obveznice jednaka je njenoj nominalnoj vrijednosti
i po njoj se obveznica evidentira u knjigovodstvu preduzeća emitenta.
Tržišna vrijednost obveznice zavisi od kamatne stope koju ta obveznica
donosi kupcu, ostalih investicionih mogućnosti kao i kupčevog uvjerenja
da će emitent biti u mogućnosti da isplaćuje obaveze koje preuzima emitovanjem
obveznica (da isplaćuje kamate kao i glavnicu). Teoretski, tržišna vrijednost
obveznica se dobija kao zbir sadašnje vrijednosti kamata koje će se isplaćivati
kupcu do roka dospijeća obveznice i sadašnje vrijednosti glavnice koja
će se isplatiti po isteku perioda na koji je obveznica emitovana. Iskazano
u vidu formule:
gdje su:
P – tržišna vrijednost obveznice
I - kamata koja se isplaćuje godišnje (vrijednost kamatnog
kupona)
N – nominalna vrijednost obveznice
r – preovlađujuća tržišna kamatna stopa (tržišna stopa
kapitalizacije)
n – broj godina do dospijeća obveznice
Ukoliko se kamata plaća više puta u toku puta u toku godine ova opšta
formula bi imala slijedeći oblik:
pri čemu bismo sa m označili broj plaćanja u toku godine.
Ukoliko je:
1. ugovorena kamatna stopa jednaka preovlađujućoj tada je tržišna
vrijednost obveznica jednaka njihovoj nominalnoj
2. ugovorena kamatna stopa manja od preovlađujuće, tada je tržišna vrijednost
obveznice manja od nominalne i za prodaju obveznica po takvoj vrijednosti,
na primarnom tržištu, se kaže da predstavlja prodaju uz tzv. diskont
3. ugovorena kamatna stopa veća od preovlađujuće tada je tržišna vrijednost
obveznice veća od nominalne i za prodaju obveznica po takvoj vrijednosti,
na primarnom tržištu, se kaže da predstavlja prodaju sa premijom.
Tržišna cijena obveznice se iskazuje u procentima od njene nominalne
vrijednosti. Npr. ako se za obveznicu čija je nominalna vrijednost 1.000,00
KM njena tržišna cijena označi sa 120 to onda znači da ona iznosi 1.200,00
KM.
Vrste dugoročnih obveznica
Na finansijskim tržištima postoji široka lepeza dužničkih hartija od
vrednosti. U zavisnosti od emitenta mogu se podijeliti na: obveznice državnog
trezora, organa uprave i korporacijske obveznice.
Obveznice državnog trezora su najsigurnije hartije od vrednosti. Vlada
svake države garantuje da će investitorima blagovremeno biti izmirivane
obaveze. Stoga, ove hartije od vrijednosti nose mali prinos s obzirom
na nizak rizik koji je sadržan u njima.
Obveznice organa uprave emituju državni, regionalni i lokalni organi radi
prikupljanja sredstava za finansiranje raznovrsnih projekata od javnog
interesa. Ovaj tip obveznica je obično izuzet od poreza kako bi bio što
privlačniji investitorima. Ukoliko dio prihoda koji se dobije stavljanjem
realizovanih projekata u funkciju služi za isplatu duga, ove obveznice
se nazivaju prihodovne. Obveznice sa generalnom obavezom, pak, emituju
upravni organi koji imaju ovlašćenja za naplatu poreza i tako generišu
prihod za izmirenje duga.
Korporacijske obveznice obično plaćaju veće kamate od prethodnih tipova
obveznica, ali i nose veći rizik. S druge strane, one su manje rizične
od akcija jer ukoliko korporacija bankrotira poverioci (vlasnici obveznica)
se prije isplaćuju iz likvidacione mase od vlasnika (akcionara). Korporacijske
obveznice mogu biti osigurane kada korporacija kao sredstvo obezbjeđenja
koristi imovinu (opremu, nekretnine i sl.) ili kolateral (finansijsku
aktivu) iz koje će se naplatiti poverioci ako ne ispuni ugovorene obaveze.
Neosigurane obveznice su garantovane ugledom emitenta i iako izgledaju
rizičnije ponekad mogu imati i bolji rejting od osiguranih obveznica.
Obveznice preduzeća
Da bi preduzeće moglo poslovati, potreban mu je kapital. U tom smislu
nije svejedno izdaje li preduzeće dionice ili obveznice. Već smo spominjali
da su vlasnici dionica (kako redovnih, tako i povlaštenih) zapravo (su)vlasnici
preduzeća. Također znamo da vlasnik obveznice nije sudionik u vlasništvu
već da je on vjerovnik odnosno kreditor preduzeća. Iz toga proizlazi da
u određenim okolnostima vlasnik obveznice ima prednost pred dioničarom.
Tako prije isplate dividendi moraju biti podmirene obveze preduzeća po
kamatama na obveznice; u slučaju (ne daj Bože) bankrota preduzeća, prvi
se iz prodaje imovine preduzeća namiruju vlasnici obveznica, dok su dioničari
sa svojim potraživanjima tek na kraju tužne likvidacijske priče. Stoga
(iz perspektive ulagača) općenito vrijedi da su obveznice u usporedbi
s dionicama manje rizične.
Izdavanje obveznica može i iz perspektive preduzeća imati određene prednosti
pred dionicama jer, primjerice, izdavanje dionica ili vlasničkih udjela
može oslabiti ulogu i poziciju osnivača preduzeća pri donošenju strateških
odluka -obveznice ne razvodnjavaju vlasničku strukturu postojećih dioničara.
U usporedbi s klasičnim kreditom, obveznice uglavnom stavljaju kapital
na raspolaganje po nižim kamatnim stopama. Kada preduzeća prodaju obveznice
izravno investitorima, zapravo se preskače uloga komercijalne banke kao
posrednika između onoga što struka zove novčano suficitarnim i novčano
deficitarnim jedinicama, pa je upravo stoga financiranje Često i jeftinije.
Osim toga, obveznica je učinkovitiji instrument od kredita zato što je
preduzeće pošteđeno zasebnih pregovora s vise kreditora (ako je npr. riječ
o velikim iznosima) - obveznica je jedinstveni instrument kojim je moguće
posuditi velike iznose kapitala od stotina ili tisuća investitora bez
posebnih pregovara na relaciji preduzeće - investitori.
Obveznice javnog sektora
Iako se pod pojmom obveznica javnog sektora najčešće razumijevaju državne
obveznice koje izdaje ministarstvo financija, u širem smislu treba im
pribrojiti i dugoročne financijske instrumente lokalnih jedinica uprave
i samouprave (tzv. municipalne obveznice) te obveznice različitih državnih
agencija ili fondova.
U većini zemalja središnja je državna vlast najveći pojedinačni posuđivač
sredstava i dužnik s najvećim kredibilitetom. Visoka razina zaduživanja
države najčešće se objašnjava nužnošću financiranja naglih i golemih izdataka
(npr. rat, velike elementarne nepogode i sl.), stalnim rastom javnog sektora
u mnogim nacionalnim gospodarstvima te neuravnoteženim državnim prihodima
i rashodima na godišnjoj razini, ali i potrebom upravljanja gospodarskom
aktivnošću ili jednostavno većom političkom prihvatljivosti zaduživanja
u usporedbi s oporezivanjem.
U zemljama s razvijenim financijskim tržištem, tržište obveznica je jedan
od važnijih mehanizama na raspolaganju državi u upravljanju gospodarstvom.
Ako npr. vlada želi stimulirati gospodarsku aktivnost, otkupljuje svoje
obveznice, što im podiže cijenu i smanjuje prinos. To utječe i na cijene
i prinose korporativnih obveznica, te općenito smanjuje razinu kamatnih
stopa. Istodobno to znači i dodatnu injekciju novca u financijski sustav,
što rezultira porastom novčane ponude. Ako pak država želi zauzdati gospodarsku
aktivnost, može prodavati obveznice - povećati kamatne stope i smanjiti
ponudu novca.
Državni dug u određenoj je mjeri sličan je dugu preduzeća. Međutim, za
razliku od preduzeća, država obično ne smanjuje svoj dug u apsolutnom
iznosu, već preferira refinanciranje starih dugova novim zaduživanjem,
oslanjajući se na rast nacionalnoga gospodarstva i održavanje duga u odnosu
prema BDP-u (bruto domaćem proizvodu) u određenim granicama. Iako se država
zadužuje i putem klasičnih kredita, dugoročna priroda državnih dugova
i visoki kredibilitet države Čine zaduživanje izdavanjem obveznica Često
i jednostavnijim i jeftinijim načinom. Zapravo, u većini je zemalja nastanak
tržišta obveznica potaknula upravo država.
Za investicijskog bankara, ali i za svakog drugog investitora, vrlo je
važna Činjenica da je tržište državnih vrijednosnica jedan od stupova
cjelokupnoga financijskog tržišta. Dužnički instrumenti države po pravilu
su iznimno homogeni u svom obliku i raspoloživi u takvim količinama da
je tržište izrazito likvidno - postoji velik obujam trgovine, koji investitoru
omogućuju kupovine i prodaje velikih pozicija bez prekomjernih transakcijskih
troškova. Osim toga, budući da se država smatra dužnikom s najmanjim rizikom,
prirodno je da se sve ostale obveznice (u određenoj valuti) uspoređuju
s odgovarajućim državnim obveznicama. To vrijedi za domaće obveznice,
ali i za strane obveznice i euroobveznice.
Promatramo li npr. obveznicu izdanu u njemačkim markama (DEM), osnovica
za usporedbu (tzv. benchmark) jest njemačka državna obveznica: u odnosu
prema njemačkoj državnoj obveznici uspoređuju se sva ostala izdanja DEM
obveznica domaće obveznice njemačkih kompanija u DEM, strana izdanja obveznica
(izdanja preduzeća njemačkih nerezidenata, izdanja obveznica drugih država
na njemačkom tržištu) te sve emisije euroobveznica u DEM. Sva se izdanja
ocjenjuju usporedbom njihova prinosa s odgovarajućim njemačkim državnim
obveznicama. Razlika u prinosu je tzv. spread, pa se govori o spreadu
preko njemačke državne obveznice. Jednako je tako za bilo koju drugu valutu
državna obveznica benchmark za sve ostale obveznice izdane u toj valuti.
Benchmark, očito, vrlo koristan pri određivanju cijene i opće ocjene obveznice,
kako na primarnome, tako i na sekundarnom tržištu. Ako investitor, primjerice,
razmišlja o ulaganju u obveznicu preduzeća te se odlučuje između mnogih
izdavatelja, prinos je, naravno, bitan Čimbenik. Međutim, usporedbom tog
prinosa s prinosom na državnu obveznicu investitor može bolje procijeniti
različite kreditne rizike koji se kriju iza obveznica što ih namjerava
kupiti; ako državna obveznica predstavlja kamatnu stopu oslobođenu rizika,
odbijemo li tu stopu od prinosa na obveznicu što je namjeravamo kupiti,
u spreadu možemo prepoznati kompenzaciju za rizik koju nudi izdavatelj
obveznice.
Rejting obveznica
Investitori koji kupuju obveznice nastoje da izaberu dužničke hartije
od vrijednosti od onih emitenata koji će im omogućiti blagovremeno isplaćivanje
kamate i naplatu glavnice po dospijeću. Međutim, investitor teško sam
može prikupiti potrebne informacije da bi donio sud o kvalitetu emisije
obveznica. Ovim poslom bave se rejting agencije kao što su npr. na američkom
tržištu Moodys Investor Services, Standard & Poors (S&P) i Fitchs.
Rejting agencije procjenjuju kvalitet emisija obveznica, pri tom, usredsređujući
se više na analizu finansijskog stanja emitenta nego na to koliko je emisija
atraktivna na tržištu. Poznatije rejting agencije procjenjuju sve emisije
vrijedne par miliona dolara i više, bez obzira da li to emitent zahtjeva
ili ne. Ukoliko, pak, emitent zahtjeva procjenu rejtinga svoje emisije,
on mora platiti rejting agenciji određenu nadoknadu na ime izvršene analize.
S druge strane, postojanje rejtinga pospješuje emisiju obveznica i njenu
prodaju na tržištu. Stoga su emitenti spremni da plate za usluge agencija
koje će im obezbijediti aktivno tržište za njihove obveznice.
Međutim, rejting agencije ne procjenjuju sve vrste obveznica. Obveznice
državnog trezora (tresuries) ne podliježu procjeni kvaliteta jer iza njih
stoji država i smatraju se najkvalitetnijim papirima pošto država posjeduje
mnoge instrumente kojima može prikupiti novčana sredstva za izmirenje
svojih obaveza. Korporacijske obveznice (corporation bonds), najčešće,
i obveznice organa uprave (municipal bonds) su predmet analize od strane
rejting agencija.
Korporacijske obveznice u sebi nose rizik neispunjenja ugovorene obaveze
i mogućeg bankrotstva emitenta, te se rejting agencije koncentrišu na
analizu finansijskog stanja emitenta i klauzula u ugovoru na osnovu čega
se donosi ocjena kvaliteta emisije. Analiza finansijskog stanja obuhvata
izračunavanje finansijskih racia kompanije (racia likvidnosti, finansijskog
leveridža, racia profitabilnosti i dr.), ali i prikupljanje podataka koji
se odnose na veličinu kompanije, njenu važnost u industriji, konkurentnost
na tržištu i sve drugo što bi moglo uticati na njen finansijski položaj.
Također, rejting agencije analiziraju i odredbe ugovora o emisiji obveznica
koje mogu uticati na kvalitet emisije.
Tako, ukoliko emitent obezbijeđuje kolateral (nekretnine, druge hartije
od vrijednosti i sl.) kojima se osigurava isplata obaveze ili pak formira
otplatni fond (sinking fond) iz koga će se izmiriti dug ako kompanija
ne može ispuniti tu obavezu, rejting agencija određuje viši kvalitet hartije
od vrijednosti. Obveznice sa visokim rejtingom su sigurnije investicije,
ali zato nose male kamatne stope (uslovljenost rizika i prinosa - risk
return trade off). Najkvalitetnije obveznice S&P rejting agencija
označava se sa oznakom AAA dok se niži rejting označava manjim brojem
slova A, a još niži slijedećim slovima abecede (slično označavaju rejting
i druge agencije).
Kada se procjenjuju obveznice organa uprave pravi se razlika između prihodovnih
i obveznica sa generalnom obavezom. Analiza kvaliteta prihodovnih obveznica
fokusira se na analizu profitabilnosti projekta zarad koga se i emituju
obveznice i iz čijeg prihoda će se dug otplaćivati. Kada su u pitanju
obveznice sa generalnom obavezom, rejting agencije analiziraju zaduženost,
sociološke trendove na teritoriji organa uprave, finansijsku odgovornost
i drugo.
Međutim, većinom obveznica organa uprave se trguje preko vanberzanskog
tržišta (OTC - over the counter market), blizu mjesta emitovanja ili pak
cijelu emisiju kroz direktan plasman otkupljuju lokalne banke, bogati
pojedinci ili firme. Zato mnoge emisije obveznica organa uprave nemaju
potrebu za utvrđivanje rejtinga.
Bez obzira na značaj i uticaj rejting agencija, pokrenuta su mnoga istraživanja
koja su pokušala da utvrde da li rejting agencije utiču na promjenu cijene
obveznice na tržištu ili je u pitanju obrnut proces, da se prvo dese pomijeranja
na tržištu koja se tek tada registruju od strane agencije. U svakom slučaju,
prilikom prikupljanja podataka za ocjenu emisija postoji kašnjenje od
par mjeseci te se investitori ne mogu u potpunosti osloniti na procjene
rejting agencija.
Zaključak
Najkraće rečeno, obveznica je dugoročni dužnički vrijednosni papir. To
je dužnički financijski instrument jer kupac obveznice (na primarnom tržištu)
posuđuje iznos na koji obveznica glasi njezinu izdavatelju (emitentu obveznice).
Izdavatelj obveznice "obećava" tijekom utvrđenoga vremenskog
razdoblja imatelju obveznice (vlasniku) godišnje plaćati utvrđeni iznos
kamata, te o dospijeću obveznice i iznos na koji obveznica glasi. U biti,
riječ je o klasičnom kreditnom odnosu između izdavatelja i kupca obveznice.
Međutim, za razliku od klasičnog kredita, dužnički financijski instrument
može biti kupljen ili prodan na sekundarnom tržištu.
Zapravo, obveznica je upravo kredit kojim se namjerava trgovati. Iznos
kredita odnosno obveze izdavatelja jest tzv. nominala obveznice. To je
iznos koji se izdavatelj obvezao platiti o dospijeću obveznice, odnosno
iznos na koji obveznica glasi. Kao što se na svaki drugi kreditni aranžman
plaća kamata, tako se i obveznice izdaju uz određenu kuponsku kamatu (nominalnu
kamatnu stopu) koja je uglavnom određena općim tržišnim uvjetima u vrijeme
primarne emisije. Jednom utvrđena, kuponska kamata vrijedi za cijeli životni
vijek obveznice. Spomenimo ipak da postoje i obveznice čija se kamatna
stopa tijekom njezina trajanja mijenja (obveznice s promjenjivom kamatnom
stopom), pa čak i obveznice koje ne nose "klasične" kamate (tzv.
obveznice bez kupona) već se izdaju ispod nominale za iznos kamata.
Vrijeme otplate glavnice naziva se dospijećem obveznice. Otplata obveznice
može biti jednokratna, tj. cjelokupna se glavnica (iznos na koji obveznica
glasi) može isplatiti o dospijeću obveznice, dok je isplata kamata periodična.
Suprotno tome, pri serijskim (anuitetnim) otplatama kamate i glavnica
isplaćuju se određenom dinamikom.
Obveznice su pogodan oblik ulaganja za investitore s visokim stupnjem
averzije prema riziku te za smanjenje ukupnog rizika pri strukturiranju
portfelja. Naime, obveznice, za razliku od dionica, nose svojim vlasnicima
fiksne prinose - kamate. Također, u hijerarhiji raspodjele poslovnog rezultata
poduzeća i njegove likvidacijske mase imaju nadređeni položaj u odnosu
na vlasnike dionica, odnosno poduzeća imaju legalnu obvezu isplate tražbina
iz obveznica prije bilo kakvih isplata vlasnicima tvrtke koja ih je emitirala.
U slučaju državnih obveznica, riječ je o vrijednosnim papirima vrlo visoke
sigurnosti s obzirom na to da za isplatu potraživanja po tim obveznicama
jamči država.
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
seminarski
rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|