|
BANKARSKI RIZICI
Kreditni rizik
Kreditni
rizik ili rizik druge ugovorne strane određuje
se kao vjerovatnost da dužnik ili izdavatelj finansijskog sredstva neće
biti sposoban platiti kamatu ili otplatiti glavnicu prema uvjetima utvrđenim
u sporazumu o kreditiranju - sastavni je dio bankovnog poslovanja.
Među rizicima sa kojima se banka suočava, ovo je najvažnija vrsta. Neizvršavanje
obaveza od strane klijenata banke, kao druge strane u kreditnom poslu,
ima za rezultat gubitak cjelokupnog potraživanja.
Osim klasičnih kreditnih poslova, kreditni rizik nastaje kod trgovanja
različitim finansijskim instrumentima na tržištu.
Uprkos inovacijama u području finansijskih usluga kreditni je rizik još
najznačajniji pojedinačni uzrok stečajeva banaka. Razlog tome jest što
se više od 80% bilanse stanja banaka u načelu odnosi na ovaj vid upravljanja
rizicima.
Kreditni rizik se javlja kad god su bankovna sredstva investirana, izložena,
proširena i posvećena. Kreditni rizik se može pronaći u: kreditima, investicijskom
portfoliu, bankovnim prekoračenjima, kreditnim pismima.
Kreditni rizik također postoji u različitim bankovnim proizvodima, aktivnostima
i uslugama kao što su: derivati, devizni kurs, gotovinske usluge, trgovinske
finansije. Ovaj rizik ne postoji kad je riječ o ulaganju u državne vrijednosne
papire ili bankovne depozite čiju isplatu jamči država. Za kreditni rizik
se u engleskoj terminologiji često koristi izraz default risk pri čemu
default nastaje u tri slučaja :
• Prvo,ako dužnik ne izvrši plaćanja po kreditnom ugovoru ni posle
najmanje tri mjeseca od momenta dospijeća
• Drugo, ako dužnik prekrši neku od zaštitnih klauzula u kreditnom ugovoru
tada se automatski pokreću pregovori između banke i dužnika u protivnom
banka zahtjeva da dužnik momentalno vrati cijeli dug.
• Treće, ekonomski default nastaje kada ekonomska vrijednost aktive dužnika
padne ispod vrijednosti njegovog duga. Ekonomska vrijednost duga predstavlja
vrijednost očekivanih budućih novčanih tokova diskontovanih na sadašnji
momenat putem odgovarajuće diskontne stope. Naime, ako tržišna vrijednost
aktiva dužnika padne
ispod tržišne vrij. obaveza to znači da su sadašnja očekivanja budućih
novč tokova takva da se dug ne može vratiti.
Operativni rizik
Baselski odbor za nadzor banaka definira kao rizik gubitaka koji proizlaze
iz neprimjerenih ili pogrešnih unutrašnjih procesa , ljudi i sistema ili
zbog vanjskih događaja. Ova definicija uključuje pravni,ali isključuje
strateški rizik. Strateški rizik je potencijalni gubitak koji se može
pojaviti uslijed:
- vođenja neefektivne poslovne strategije,
- odsustva integrisane poslovne strategije,
- nemogućnosti i nesposobnosti da se integrišu te strategije
- nemogućnosti i nesposobnosti da banka prilagodi svoje strategije promjenama
koje nastaju u posl. okruženju.
Banka preuzima strateški rizik kada ulazi u nove poslovne aktivnosti ili
kada mijenja način na koji trenutno izvršava neku od važnih aktivnosti.
Banka izgrađuje sistem upravljanja operativnim rizikom u skladu sa smjernicama
baselskog sporazuma o adekvatnosti kapitala ( Basell II). Sistem se temelji
na prikupljanju podataka koji su posljedica operativnog rizika ( razvrstanih
prema poslovnim linijama i vrstama događaja) i period. provođenju samoprocjene
rizika i kontrola.
Tendencije kao što su povećano korištenje visoko automatizirane tehnologije,
porast poslovanja sa stanovništvom i rast elektronskog bankarstva, sve
veće oslanjanje na vanjske izvore i povećano korištenje razrađenih tehnika
za smanjenje izloženosti kreditnom i tržišnom riziku utjecali su na povećanje
izloženosti operativnom riziku.
Operativni rizik banke je usko povezan sa njenim operativnim politikama
i procesima i da li ima adekvatne kontrole. Ovaj rizik je teško mjeriti
direktno ali je vjerovatno veći što je veći broj odjeljenja i filijala,
zaposlenih ili kredita insajderima.
Vrste operativnog rizika su: unutrašnja prevara, vanjska prevara, radno
pravo i sigurnost na radu, odnosi sa klijentima i proizvodi, štećenja
fizičke imovine, prekidi u posl. i pad sistema, izvršenje isporuka i uprav
procesima.
Tržišni rizik
je rizik rizik koji neka banka može snositi uslijed nepovoljnih kretanja
tržišnih cijena.
Izloženost takvom riziku može nastati uslijed bančinog poduzimanja namjernih
špekulativnih pozicija ili može proizaći iz bančine aktivnosti trgovanja
devizama. Svaki sastavni dio rizika uključuje opći tržišni rizik i specifični
rizik koji nastaje uslijed specifične strukture portfelja neke banke.
Sve veća izloženost banaka tržišnom riziku uzrokovana je tendencijom raznolikosti
bankovnog poslovanja i njenim razvojem od tradicionalno posredničke uloge
prema aktivnostima „ stvaranja tržišta“ i špekulativnog trgovanja tj.
aktivnosti u kojoj banke raspodjeljuju određeni iznos kapitala za aktiv.
namjernog preuzimanja rizika.
VAR je modelirajuća tehnika koja obično mjeri sveukupnu izloženost banke
tržišnom riziku te, uz određeni nivo vjerovatnosti, procjenjuje iznos
koji bi banka izgubila da mora držati neku aktivu tijekom određ. vrem.
razdoblja.
Rizik kamatne stope
predstavlja osjetljivost kapitala i prihoda banke na promjene ukamatnim
stopama. Kada se kamatne stope na finansijskom tržištu promjene, to utiče
na prihod banaka kao što su prihodi od kamata po kreditima i vrijednosnicama
i na trošak kamata na depozite i ostala sredstva koja je banka posudila.
Također se mijenja tržišna vrijednost aktive i pasive banke mijenjajući
tako neto vrijednost banke. Kamatna stopa bilo bilo kojeg određenog kredita
ili vrijednosnice je određena finansijskim tržištem gdje se banke prilikom
odobravanja kredita nalazi na strani ponude a na strani tražnje se pojavljuju
kada nude usluge depozita javnosti ili kad izdaju nedepozitne zadužnice
IOU (pisane dokumente koji daju dokaz o dugovanju) kojim pribavljaju sredstva
za plasmane i različita ulaganja. Većina pojedinih banaka mora biti ona
koja prihvaća cijene, a ne tvoritelj cijena i mora prihvatiti nivo i trend
kamatnih stopa kakvim one jesu te stvarati planove primjereno tomu.
Kada se tržišne kamatne stope kreću, bankari su suočeni sa dvjema osnovnim
vrstama rizika kamatne stope: rizikom cijena i reinvesticijskim
rizikom.
Rizik cijena - pojavljuje se kada tržišne kamatne stope
rastu, uzrokujući pad tržišne vrijednosti većine obveznica i kredita s
nepromjenjivom kamatnom stopom koju banka posjeduje. Ako banka želi prodati
te finansijske instrumente u periodu kad kamatne stope rastu, mora biti
spremna prihvatiti kapitalni gubitak.
Reinvesticijski rizik - pojavljuje se kad tržišne kam st padaju, forsirajući
banku na ulaganje sredstava koja u nju pritječu u manje profitabilne kredite,
obveznice i drugu prihodonosnu aktivu, smanjujući tako oček buduć prihode.
Devizni rizik - je rizik mogućnosti nastanka negativnih
efekata na finansijski rezultat i kapital banke uslijed promjene deviznog
kursa. U praksi devizni rizik se sastoji od slijedećeg:
• transakcijskog rizika ili uticaja promjena kursa na strana potraživanja
i dugovanja koja se temelje na cijeni tj. razlika u cijeni po kojoj se
oni naplaćuju ili plaćaju i cijeni po kojoj su priznati u lok. valuti
u fin. izvj. neke banke
• ekonomskog ili poslovnog rizika vezanog za uticaj promjene kursa na
dugu poziciju neke države npr. Deprecijacija u lokalnoj valuti može uzrokovati
pad uvoza i veći izvoz
• rizika revalorizacije ili rizika konverzije koji nastaje kada se devizna
pozicija neke banke revalorizira u domaćoj valuti ili kad matična institucija
provodi finansijsko izvještavanje.
RIZIK VLASNIČKIH UDJELA/ KAPITALA
Ovaj rizik odnosi se na preuzimanje ili držanje pozicija trgovačke knjige
u vlasničkim udjelima ili sredstvima koji se ponašaju slično njima (npr.
konvertibilne vrijednosnice) i njihovim derivatima. Slično tome rizik
vezan za vlasničke uloge obračunava se za specifični rizik držanja određene
vrijednosnice (beta) kao i za poziciju na tržištu u cjelini. Za derivate
se rizik mjeri konvertiranjem derivata u teoretsku vlasničku poziciju
instrumenta na kojem se derivat bazira. Ovaj rizik može biti rezultat
iz općeg i specifičnog rizika.Za razliku od općeg specifični se može reducirati
diverzifikacijom.
Rizik likvidnosti
je rizik mogućnosti nastanka negativnih efekata na finansijski rezultat
i kapital banke uslijed nesposobnosti te banke da ispunjava svoje dospjele
obaveze. Većina bankovnih aktivnosti ovisi od sposobnosti neke banke da
osigura likvidnost svojim klijentima. Banke su posebno osjetljive na probleme
likvidnosti kako na nivou pojedine institucije, tako i sa stajališta cijelog
tržišta.
Važnost likvidnosti se očituje i jasno raspoznaje tek u kriznim situacijama.
Banka sa adekvatnom likvidnošću će puno lakše premostiti krizne situacije
i šokove.
Rizik likvidnosti je «derivirani» oblik rizičnosti i kako je posljedica
izloženosti drugim rizicima, banke rizik likvidnosti često marginaliziraju.
Naime, jedno od istraživanja pokazalo je da čak 67 posto risk managera
američkih banaka smatra da likv. uopće nije problem u njihovim bankama
te ju stoga niti naročito ne istražuju.
Ovaj rizik može biti rezultat ili problema finansiranja ili tržišni likvidnosti
rizik. Rizik finansiranja likvidnosti predstavlja nemogućnost likvidiranja
potraživanja ili dobijanja adekvatnog finansiranja novim zaduživanjem.
Tržišni likvidnosti rizik predstavlja nemogućnost banke da lako kompenzira
specifična ulaganja bez značajnih gubitaka zbog neadekvatne dubine tržišta
ili tržišnih poremećaja.
Rizik likv. je najveći kad banka ne može da anticip. nove zajmovne zahtj.
i nema pristup novim izvorima gotovine.
U suvremenim uslovima ovaj rizik ima sekundarni značaj zato što se obično
pokriva drugim instrumentima. Kod ovog rizika banka se suočava sa dva
problema: manjkom likvidnih sredstava ili mogućnošću da na tržištu mobiliše
likvidonosna sredstva.
U funkciji planiranja potrebnog nivoa likvidnih sredstava, banke trebaju
planirati izvore i strukturu adekvatnog likvidnog potencijala, i uvezi
s tim planirati i kreditnu politiku. Ročnost plasmana, odnosno kreditnog
portfolia je determinisana upravo ročnošću izvora. S obzirom da je ročna
transformacija srestava kod banaka inherentno povezana sa funkcionalnim
karakteristikama bankarskog poslovanja, banke kontinuirano kontrolišu
i drže ročnoe
debalanse između izvora i plasmana u okviru propisanih minimalnih limita.
UPRAVLJANJE RIZICIMA
UPRAVLJANJE TRŽIŠNIM RIZICIMA
Tržišni rizik odnosi se na rizik gubitka banke usljed nepovoljnog kretanja
kamatnih stopa, deviznih kurseva, cijena dionica i pozicija po derivatnim
instrumentima dakle tržišnih varijabli kod kojih banka ima izloženost.
Glavno mjerilo za determinaciju neočekivanog tržišnog gubitka je metodologija
VAR (value-at-risk). To je ustvari procjena potencijalnog gubitka usljed
kretanja tržišnih cijena koja su za banku nepovoljna. VAR izražava maksimalan
gubitak banke ali samo do određenog nivoa povjerenja. Specifičnost regulisanja
tržišnih rizika sastoji se u tome što banke drže obveznice, dionice i
devize u znatnoj mjeri kratkoročno pa je stoga neophodna permanentna revizija
njihove vrijednosti na bazi tržišnih cijena.
Kod upravljanja tržišnim rizicima banke mogu da koriste standardnu metodologiju
ili svoje interne modele za evaluaciju tržišnih rizika i za determinaciju
formiranja obaveznog kapitala za pokrivanje tržišnih rizika. Standardna
metodologija predviđa obavezni kapital i na devizne pozicije banaka zbog
mogućih promijena deviznih kurseva koji bi bili nepovoljni za banku. Umjesto
standardne metodologije banke mogu da koriste interne modele za mjerenje
tržišnih rizika ukoliko imaju zadovoljavajuće interne sisteme upravljanja
tržišnim rizicima s tim da ti sistemi moraju da budu eksplicitno prihvaćeni
od strane supervizorske institucije.
U banci nekada postoji nezavisna služba za kontrolu rizika. Interni modeli
mora da sadrže odgovarajuće limite koji na operativnom nivou ograničavaju
izloženost tržišnim rizicima. Korektivni multiplikator mora da iznosi
namjanje 3 a može eventualno da bude povećan na 4 što zavisi od rezultata
tzv. Back testinga. Banka mora da ima spreman rigorozan program stress
testinga.
Što se tiče kvantitativnih standarda, banke koje koriste sopstvene interne
modele imaju slijedeće obaveze:
- evaluacija VAR vrši se na dnevnoj bazi na nivou 99%;
- statističku bazu na osnovu koje se vrše VAR obračuni mora da iznosi
najmanje godinu dana, s tim da se revizija te baze vrši najmanje u tromjesečnim
intervalima;
- supervizorska vlast ne propisuje određeni interni model kojeg se banke
moraju pridržavati, tako da banke mogu da koriste razne modele s tim da
budu ispunjeni zahtjevi kvalitativnih i kvantitativnih standarda. Interni
model koji utvrdi banka mora da dobije eksplicitnu saglasnost supervizorske
vlasti.
- Banka mora da sprovodi regularni program back testinga svog internog
modela tržišnog rizika. Zapravo se radi o ex post provjeri efektivnosti
internog modela putem upoređenja VAR procjene rizika sa stvarnim dobicima
i gubicima banke.
Back testing treba da pokaže da li je konkretan interni model, koji banka
koristi, pouzdano mjerilo potencijal. gubitaka banke.
PORTFOLIO UPRAVLJANJE KREDITNIM I TRŽIŠNIM RIZICIMA
U praksi je već odavno poznato da koncentracija rizika preko mehanizama
diverzifikacije smanjuje rizike u portfoliju. Na primjer, ako se u portfoliju
banke nalazi 5 zajmova datih raznim kompanijama, rizik portfolija je niži
od zbira individualnih rizika. Kvantitativna analiza ima za cilj da precizno
pokaže sniženje portfolija rizika u odnosu na zbir individualnih rizika.
Efekti diverzifikacije na visinu portfolio rizika banaka ili drugih finansijskih
institucija mogu se interpretirati i na slijedeći način. Polazi se od
činjenice da svi rizici ne nastupaju zajedno, što je osnova za stvaranje
razlike između visine rizika na nivou individualnih transakcija i na nivou
portfolija. Osnovni faktori koji determinišu rizike na individualnom i
portfolio nivou su isti i visina izloženosti riziku i vjerovatnoća nastupanja
gubitka -relacione veze između dva rizika, koja se nalaze u portfoliju
banke, mjere se putem korelacije –1, dok uopšte ne postoje kod korelacije
+1.
UPRAVLJANJE VALUTNIM RIZIKOM
Rizik deviznog kursa ili valutni rizik kod banaka nastaje kada dođe do
promjene deviznih kurseva ukoliko banke imaju neravnotežu devizne aktive
i pasive. U savremenom bankarstvu je valutni rizik znatno porastao prije
svega iz razloga što je u procesima globalizacije došlo do porasta deviznih
transakcija ne samo po robnom nego i po finansijskom osnovu. Zapravo se
daleko najveći dio ukupnih deviznih transakcija ostvaruje u vezi sa tokovima
kapitala između zemalja. Masivne devizne transakcije sadrže i odgovarajuće
devizne rizike kod banaka naročito ako banke imaju visoke otvorene devizne
pozicije. Najveće američke banke ostvaruju iz deviznih transakcija čak
do 20% svojih ukupnih profita. Kada je u okviru Evropske unije uveden
euro kao
Zajed. valuta to je bio jak udar na profit. banaka jer je znatno smanjen
profit iz reduciranih deviznih transakc.
Kada dođe do promjene deviznog kursa neke valute koja se nalazi u bilansnoj
strukturiposmatrane banke efekti te promjene zavise od dvije komponente.
Prvo, da li je i koliko valuta aprecirala ili deprecirala. Drugo, da li
je bilans aktive i pasive u toj valuti pozitivan ili negativan. Ako dođe
do aprecijacije neke valute u bilansu banke posmatrane banke to će imati
pozitivan imovinski efekat na banku ukoliko u toj valuti ima veću aktivu
od pasive. Međutim, ukoliko se aprecijacija posmatrane valute odnosi na
banku koja u toj valuti ima veću pasivu od aktive to će na banku imati
negativan imovinski efekat. Ista logika važi i za efekte deprecijacije
neke valute, to će imati negativan imovinski efekat na banku ukoliko je
aktiva u toj valuti veća od pasive a pozitivan efekat ukoliko je bilans
banke u toj valuti negativan.
UPRAVLJANJE KAMATNIM RIZIKOM
Kamatni rizik je izuzetno važan za banke, jer promjene kamatnih stopa
na aktive i obaveze utiču na visinu kamatne marže (margine) u pozitivnom
ili negativnom pravcu. Time promjene kamatnih stopa mogu da utiču na profitrabilnost
i na neto imovin4u (kapital) banaka. Kamatni rizik sastoji se u promjeni
kamatnih stopa na plasman i obavaze banaka, ukoliko su promjene kamatnih
stopa nepovoljne za banku.
Na analitičkom planu postoje 3 modela mjerenja kamatnog rizika:
- Revalorizacioni model – polazi od ročne neravnoteže
pozicija na strani aktive i obaveza banke, imajući u vidu da te veličine
mogu biti revalorizovane u narednom periodu usljed promjene kamatnih stopa.
- Model ročnosti – polazi od uticaja promjene kamatnih
stopa na promjene tržišne vrijednosti aktiva i obaveza banke. Prema ovom
modelu porast kamatnih stopa smanjuje tržišnu vrijednost aktiva i obaveze
banke. Pri tome što je ročnost obveznica u aktivi i pasivi banke duža
to je sniženje tržišne vrijednosti finansijskih instrumenata veće. Nasuprot
toga pad kamatnih stopa povećava tržišnu vrijednost aktiva i obaveza banke.
Duracioni metod- polazi od tajminga novčanih tokova (cash flows) zajmova
i depozitiva. Pod duracionim modelom se podrazumjeva prosječna dužina
novčanih tokova po osnovu aktiva i obaveza. Duraciona metoda uzima u obzir
da banka može kod zajma koji se otplaćuje polugodišnje da reinvestira
primljene anuitete (otplata + kamata) po tržišnoj kamatnoj stopi poslije
svakih 6 mjeseci.
Zavisno od toga da li je bankarski menadžer u mogućnosti da korektno predviđa
kretanje kamatnih stopa na finansijskom tržištu razlikujemo dvije strategije
upravljanja kamatnim rizicima:
a) aktivna (ofanzivna) strategija
b) pasivna (defanzivna) strategija
a) Aktivna (ofanzivna) strategija – primjenjuje se kod
onih banaka koje su u stanju tačno predvidjeti promjene kamatnih stopa
na finansujskom tržištu. Banke tada vrše promjenu ročne transformacije
sredstava, a sve u cilju ostvarenja bankarske dobiti. Primjena ove strategije
zavisi od očekivanja budućeg kretanja kamatnih stopa na finansijskom tržištu.
Ako bankarski menadžeri očekuju da će doći do porasta kamatnih stopa,
tada oni teže da povećaju kamatno osjetljivu aktivu u odnosu na kamatno
osjetljivu pasivu. Ovo dovodi do suprotnosti interesa banke i njenih dužnika
(klijenata). S jedne strane dužnici preferiraju fiksne kamatne stope,
duže rokove otplate i što veće iznose kredita, a sve u cilju sticanja
dužničke dobiti. S druge strane, interes banke je upravo suprotan. Ovaj
sukob interesa moguće je riješiti tako da će se u kreditnom ugovoru utvrditi
fiksna kamatna stopa, ali sa mogućnošću da se ona automatski pretvori
u varijabilnu kamatnu stopu ukoliko stopa inflacije pređe tačno određenu
granicu u ugovorenom vremenskom periodu.
b) Pasivna (defanzivna) strategija- primjenjuje se kod
onih banaka koje nisu u stanju tačno predvidjeti promjenu kamatnih stopa.
Banke u ovoj situaciji apsorbuju kamatni rizik putem vanbilansnih transakcija
i operacija kao što su fjučersi i opcije.
Transakcijakim putem fjučersa i opcija banka pravovremenim kupovinama
ili prodajama vrijednosnih papira u zavisnosti od kretanja kamatne stope
može apsorbovati kamatni rizik. Banke također mogu uvesti kredite sa promjenljivom
kamatnom stopom čime se kamatni rizik prenosi na zajmotražioca.
Upravljanje kamatnim rizikom podrazumjeva utvrđivanje prihvatljivog limita
kamatne složenosti stalnim praćenjem povećanja ili smanjenja kamatnog
rizika putem monitoringa kamatne strukture pojedinih kamatnih pozicija
aktive i pasive bilansa.
Pri tome je veoma bitna kategorizacija bilansa na kamatno osjetljivu aktivu,
kamatno osjetljivu pasivu i vanbilansne pozicije.
STRATEGIJE ZAŠTITE OD KAMATNOG RIZIKA
Kao osnovnu strategiju zaštite od kamatnog rizika banke koriste reviziju
kamatnih stopa u određenim intervalima koji su unaprijed utvrđeni i najčešće
iznose od tri do šest mjeseci. Posebno je važno da banke provjeravaju
kamatne stope na zajmove sa dužim rokovima kako bi se što više smanjio
debalans između kamatne stope na plasmane i kamatne stope na izvore sredstava.
Na osnovu strategije zaštite od kamatnog rizika određuje se i visina kamatne
izloženosti neke banke. Ukoliko banka želi da smanji izloženost riziku
kamatne stope ona se odlučuje za strategiju averzije prema riziku. Nasuprot
ovog pristupa, prilikom agresivnog pristupa banka svoju strategiju zaštite
od kamatnog rizika formira na osnovu procjene budućeg kretanja kamatne
stope na tržištu. Da bi upravljale kamatnim rizicima za banke je najbitniji
permanentni monitoring u pogledu kamatne strukture instrumenta na strani
aktive i pasive bilansa.
Koncept Baselskog komiteta
U kontekstu procesa internacionalizacije, neophodna je međunarodna harmonizacija
pravila u poslovanju banaka i drugih finansijskih institucija. Organizacioni
nosilac međunarodne koordinacije prudencionih pravila za banke je Baselski
komitet za bankarsku superviziju.
Sačinjavaju ga visoki finansijski funkcioneri i kontrolori dvanaest zemalja,
od kojih su osam iz zemalja Evropske Unije i četiri iz drugih zemalja
(SAD, Kanade, Japana i Švajcarske). Propisi donijeti od strane baselskog
komiteta nisu automatski pravno obavezujući za bankarske institucije –
postaju tek kad ih u vidu zakona usvoje skupštine u zemljama i operativno
sprovode kod banaka na svojoj teritoriji preko nacionalnih supervizorskih
institucija.
Smatra se da bankarstvo neke zemlje nema zadovoljavajući kredibilitet,
ukoliko nisu usvojena baselska pravila o solidnom poslovanju banaka i
treba istaći da ih je prihvatilo preko 100 zemalja. Bazelski komitet tretira
pitanja:
1. Međunarodne saradnje u superviziji
2. Unapređenja supervizorskog razumijevanja i kvalitetu supervizije širom
svijeta
3. Razmjenu informacija na osnovu nacionalnih sporazuma o superviziji
4. Unapređenje efektivnosti tehnika za superviziju međunarodnog bankarskog
poslovanja
5. Uspostavljanje minimalnih standarda supervizije
Prvi ključni dokument o minimumu obaveznog kapitala donijet je jula 1988.
i odnosio se na regulisanje i superviziju kreditnih rizika (Basel I).
Propisivao je jedinstveni i centralizovani sistem određivanja visine kreditnih
rizika. Zatim je januara 1996. usvojen amandman koji se odnosi na regulisanje
tržišnih rizika banaka– orijentiše se na dvojni sistem: centralizovani
i drugi zasnovan na internim rejting sistemima samih banaka. Dinamičan
razvoj finansijskog tržišta ukazao je na potrebu izrade novog, sofisticiranijeg
okvira za mjerenje rizika– Novi Bazelski sporazum-Bazel II (2005.). Koncipiran
je tako da se poveća osetljivost na rizik kod finansijskih organizacija.
On daje kompleksan pristup utvrđivanju minimalno potrebnog kapitala u
svjetlu većeg broja metodologija za mjerenje rizika, mogućnosti izbora
metodologije. Aktuelni dokument baselskog komiteta o prudencionoj kontroli
i superviziji banaka sadrži tri stuba. Prvi stub odnosi se na regulisanje
minimalnog obaveznog kapitala banaka kao pokrića za kreditni, tržišni
i operativni rizik banaka pri čemu se polazi od nominalnih iznosa aktive
koji se koriguju faktorima rizika, da bi se dobila riziko ponderisana
aktiva. Generalni stav je da banke moraju da sadrže najmanje 8% procenata
kapitala u odnosu na riziko ponderisanu aktivu. Drugi stub odnosi se na
superviziju banaka od strane nadležnih supervizorskih institucija, koje
prije svega prate da li su banke formirale adekvatne nivoe obaveznog kapitala
u skladu sa propisima ili u skladu sa internim metodologijama, kao i kontrolu
tih metodologija. Supervizori, takođe, podstiču banke da razvijaju savremene
tehnike upravljanja rizicima. Treći stub odnosi se na tržišnu disciplinu
koja je definisana kao obavezno davanje informacija o ključnim performansama
banaka. Davanje odgovarajućih informacija doprinosi transparentnosti profila
rizika. Predviđeni su i ciklusi davanja seta adekvatnih informacija –
na polugodišnjoj bazi, odnosno kvartalnoj (za međunarodno aktivne banke).
Regulacija i supervizija banaka
Odredbama Baselskog komiteta nametnuti su principi za superviziju banaka
kojima se regulišu:
1. Preduslovi za efikasnu superviziju banaka – postojanje
zakonskih okvira koji regulišu institucionalno utemeljenje agencije za
superviziju banaka i odluka koje obezb. postupak supervizije i zaštitu
supervizora;
Djelotvoran sistem supervizije treba se temeljiti na nizu eksternih elemenata
ili preduvjeta. Iako uglavnom izvan nadležnosti supervizora, utiču izravno
na djelotvornost supervizije u praksi.
– Zdravu i održivu makroekonomsku politiku
– Dobro razvijena javna infrastruktura (sistem poslovnih zakona, definirana
računovodstvena načela,sistem neovisnih revizija, učinkovito i neovisno
sudstvo, regulirana ostala fin. trž, djelotvoran sis. plaćanja i kliringa)
– Jaka tržišna disciplina
– Mehanizmi za osiguravanje zaštite bankarskog sistema (ili mreže javne
sigurnosti).
2. Izdavanje dozvola ili licencir. banaka – kontr. onoga
što banka čini sa stanovišta djel. koju ona obavlja.
Izdavanje dozvola stavlja banku u položaj da mora ispuniti niz kriterija.
Struktura vlasništva, sastav organa nadzora, kvalitet menadžmenta, postojanje
strategije i vizije banke, kvalitet interne i ekstene kontrole, organizaciona
struktura, povezanost banke sa drugim licima, su predmet ocjene i ispunjenja
uslova. Uslov visine temeljnog kapitala je više važan kao standard zaštite
banke od rizika, dok uslovi koji se tiču kvaliteta i nadzora su suštinski
za uspješnost poslovanja.
3. Opreznosni principi i zahtjevi u bankarstvu – podrazumijevaju
zaštitu od rizika. Ključni rizici su: kreditni rizik, tržišni rizik, rizik
kamatnih stopa, valutni rizik i rizici koji dolaze iz okruženja usljed
izmjene zakonske regulative i promjena uslova privređivanja. U pricipu
rizici se ne mogu izbjeći, ali se posljedice mogu smanjiti kroz sistem
upravljanja rizicima.
4. Metode stalne supervizije banaka – obuhvataju prikupljanje
i analizu informacija. Aktivnosti supervizora su kombinacija aktivnosti
na licu mjesta i na osnovu izvještaja.
5. Zahtjevi za informisanjem – podrazumijavaju da banka
vodi finansijske izvještaje koji odražavaju njeno realno stanje i koji
su u skladu sa međunarodnim računovodstvenim standardima primijenjenim
na bankarske institucije.
6. Ovlaštenje supervizora – kreću se u rasponu od poduzimanja
prekršajnih mjera do ukidanja bankarske dozvole. Ovlaštenja supervizora
su i da ograniči određene aktivnosti banke ili da odobri aktivnosti Uprave
banke. Proces likvidacije banke je povezan sa aktivnošću supervizora koji
nastoji da zaštiti stabilnost bankarskog sistema
7. Međudržavno bankarstvo – važno je sa stanovišta globalizacije
i internacinalizacije. Supervizori banaka moraju provoditi globalnu konsolidovanu
superviziju banaka nadzirući sve bankarske organizacije, a posebno filijale,
zajednička ulaganja i supsidijarna lica.
Supervizija kreditnog rizika
Kreditni rizik predstavlja osnovni bankarski rizik i odnosi se na kreditne
transakcije ili investicije u obveznice koje neće biti isplaćene o roku
njihovog dospijeća. Ovaj rizik je vezan za bilansne i vanbilansne pozicije
banke. U osnovi postoje dva koncepta gubitka banke po osnovu kreditnog
rizika. Prema prvom, gubitak nastaje samo u slučaju da dužnik ne izvrši
plaćanje o roku dospijeća, a drugi uključuje i gubitak po osnovu pogoršanja
kvaliteta kredita. Kreditni rizik je moguće minimizirati putem:
1. Primjene odgovarajućih metodologija za ocjenu kreditne sposobnosti
dužnika;
2. Polaganjem pokrića (kolaterala) ili davanjem garancije i primjenom
zaštitnih klauzula;
3. Diverzifikacije kreditnih plasmana (limit odobravanja kredita, smanjena
kreditna izloženost po pojedinim privrednim sektorima i regionima).
OSNOVNI ELEMENTI BAZELA I
Kapital ima izuzetno veliki značaj za cjelokupno poslovanje banke. Između
vise funkcija kapitala kao njegova osnova funkcija izdvaja osiguranje
depozita u slučaju poslovanja sa gubitkom ili u slučaju da dođe do iznenadnog
masovnog povlačenja depozita iz banke. S druge strane, postoji posebna
veza između kapitala i profita. Osnovni cilj poslovanja banke je stvaranje
profita koji se može mjeriti kao povrat na kapital i aktivu. Ova činjenica
je bitna da bi se razumjelo zbog čega banke izbjegavaju povećavanje kapitala.
Procesi pokušavanja stabilizacije bankarskog sistema i sprečavanja nelojalne
konkurencije doveli su do potreba da se izvrši konvergencija međunarodnih
standarda kapitala.
Tokom osamdesetih godina javlja se sve snažnija tendencija smanjenja kapitala
u bankama. Nedostatak jedinstvenih kapitalskih propisa omogućavao je pojedinim
bankama, posebno većim, da na osnovu svog visokog kreditnog rejtinga posluju
sa nižim stopama kapitala, dok su manje banke bile prinuđene da posluju
sa većim stopama kapitala. Takva situacija se negativno odražava na ukupnu
međunarodnu konkurenciju.
Radi rješavanja navedene situacije Bazelski komitet za superviziju banaka
1988. godine donosi Sporazum o kapitalu koji je poznat pod nazivom Bazel
I. Na početku, sporazum važi samo za zemlje koje ulaze u grupu 10 (G-10)1,
ali je odmah predviđeno pristupanje i ostalih zemalja ovom sporazumu.
Fokus Baselskog odbora je na sljedećim stavkama:
1. Definiše uloge supervizora u različitim pravnim situacijama,
2. Obezbjeđuje da međunarodne banke ili banke holding kompanije ne izbjegavaju
superviziju svojih domaćih regulatornih vlasti,
3. Promoviše jedinstvene kapitalne zahtjeve koji omoguć bankama iz različitih
zemalja da se takmiče na fer tržištu.
Bazel I daje osnovnu definiciju kapitala, prema kojoj se kapital sastoji
iz dvije osnovne komponente: primarni i sekundarni kapital. Primarni kapital
podrazumijeva redovne dionice banke, zadržani profit i neke kategorije
rezervi. U sekundarni kapital ulaze ostale kategorije rezervi, opće rezerve
za pokriće gubitka po kreditima, neobjavljene rezerve, namjenske rezerve
za pokriće gubitaka, hibridni kreditno-vlasnički instrumenti (kumulativne
preferencijalne dionice) i subordinirane dugoročne obveznice banaka.
BASEL II
Uzroci nastanka novog sporazuma
Bazel I imao je pozitivne efekte na visinu kapitala u smislu zaustavljanja
smanjenja kapitala u bankama, tako da se može reći da je ostvario svoj
osnovni cilj. Prednost sporazuma je u njegovoj jednostavnosti i širokoj
prihvaćenosti (prihvaćen u 100 zemalja).
Međutim postojeći sporazum imao je i određene nedostatke koji su ukazivali
na to da su potrebne i njegove promjene. Od 1988. god. desile su se brojne
novine u finansijskom sistemu kako npr. pojava novih proizvoda, novi načini
komunikacije i povećanje finansijskih transakcija. Slabosti Bazela I ogledale
su se u sljedećem:
• Adekvatnost kapitala nije se procjenjivala u odnosu na stvarni rizični
profil banke.
• Procjena rizika zemlje nije bila primjerena.
• Nije bilo dovoljno motiva za primjenu tehnika za ublažavanje rizika.
• Omogućavao je kapitalnu arbitražu putem sekjuritizacije što je omogućavalo
bankama da smanje kapital a da pri tome ne moraju smanjiti vrijednost
rizične aktive.
Još jedan nedostatak Bazela I navodi se i u činjenici da je u obzir uzimao
samo kreditni rizik, a zanemaruje ostale rizike npr. operativni rizik,
rizik likvidnosti i slično. Bazel I je promatrao samo kvantitativno mjerenje
adekvatnosti kapitala a zanemarivao kvalitativni aspekt, koji je neophodan
za uspješno provođenje pravila o kapitalu.
Također bilo je potrebno da se preciznije definiše način na koji će se
vršiti nadzor nad kapitalom banke, kao i da se preciznije definiše način
upoznavanja tržišta sa rizikom i način upravljanja kapitalom u banci.
Instrumenti tržišta novca
Instrumenti tržišta novca imaju rok dospijeća do godinu dana, nose manji
rizik (odbacuju i manji prinos), ali se mogu lahko prodati, tj. likvidni
su. U ove instrumente spadaju: blagajnički zapisi (treasury bills), kratkoročne
državne mjenice i obveznice (treasury notes and bonds), vrijednosni papiri
federalnih agencija, certifikati o depozitu (CD), međunarodni eurovalutni
depoziti, bankarski akcepti, komercijalni zapisi i kratkoročne municipalne
obaveze.
Blagajnički zapisi
Blagajnički zapisi su kratkoročni instrumenti koje izdaje država i imaju
rok dospijeća do godinu dana. Mogu imati dospijeće od 91 dan (tromjesečni),
182 dana (šestomjesečni) ili 12 mjeseci (jednogodišnji). Imaju visok stepen
sigurnosti i mogu se koristiti kao kolateral.
“Kolateral je vlasništvo koje se zalaže u korist kreditora u svrhu
garancije naplate, dođe li dužnik u situaciju nemogućnosti vraćanja duga.”
Na blagajničke zapise se ne isplaćuje kamata. Kupac ovog instrumenta plaća
manji iznos od iznosa njegove vrijednosti po dospijeću. Prinos se sastoji
u povećanju cijene blagajničkog zapisa. Ova metoda izračunavanja stope
povrata se naziva diskontom.
Kratkoročne državne mjenice i obveznice
“U zemljama razvijene tržišne privrede, najvažniji vrijednosni papiri
tržišta novca jesu državne obveznice i državni blagajnički zapisi.”“One
su prisutne u portfolijima skoro svih finansijskih organizacija i fizičkih
lica dotične države.” U trenutku njihovog izdavanja, državne mjenice
i obveznice imaju rok dospijeća od 1 do 10, odnosno 20 godina, ali se
u posljednjoj godini prije isteka roka dospijeća smatraju instrument.
tržišta novca.
Ovi investicioni instrumenti su osjetljiviji na rizik kamatne stope od
blagajničkih zapisa i teže ih je unovčiti, ali upravo zbog rizika kamatnih
stopa, one donose i veći prihod. “Te zadužnice i obveznice su kuponski
instrumenti, što znači da investitoru obećavaju fiksnu stopu povrata,
iako očekivani povrat može pasti ispod ili se popeti iznad obećane kuponske
stope zbog fluktacija tržišne cijene vrijednosnog papira.”
Vrijednosni papiri federalnih agencija
Utržive mjenice i obveznice koje prodaju agencije u vlasništvu Federalne
Vlade, poznate su kao vrijednosni papiri federalnih agencija. U takve
agencije ubrajamo: Federalnu nacionalnu hipotekarnu asocijaciju (Federal
National Mortgage Association – FNMA ili Fannie Mae), Banku federalnih
zemljišta (Federal Land Banks – FLBs), Federalnu stambeno–hipotekarnu
agenciju (Federal Home Loan Mortgage Corporation – FHLMC ili Freddie Mac),
te Marketingšku asocijaciju studentskih kredita (Student Loan Marketing
Association – SLMA ili Sallie Mae). One izdaju vrijednosne papire da bi
osigurale sredstva za finansiranje pitanja koja su od nacionalnog interesa.
Država ne daje garanciju na obveznice tih agencija, ali se stručnjaci
slažu da bi vlada intervenisala u slučaju neispunjavanja obaveza jedne
od agencija. Rizik obveznica državnih agencija je veoma nizak. Iako je
njihov rzik nizak, ovi instrumenti imaju dosta veće kamatne stope od onih
koje imaju blagajnički zapisi. Ovaj veći prinos dijelom je rezultat njihove
manje likvidnosti.
Certifikati o depozitu
Certifikat o depozitu je vrijednosni papir koji izdaje banka i koji donosi
kamatu za deponovana sredstva. Certifikati o depozitu imaju mali rizik.
U slučaju prijevremenog raskida ugovora o oročenju, predviđene su i određene
kazne. Ovaj instrument je prvi put emitovan 1961. godine od strane američke
Citibank. Banke danas mogu izdati dvije vrste certifikata o depozitu,
zavisno od iznosa denominacije:
• male, potrošački orijentisane CD-e (500 – 100 000 dolara),
• velike, poslovno orijentisane CD-e – jumbo (preko 100 000 dolara).
Međunarodni eurovalutni depoziti
Eurovalutni depoziti su depoziti denominirani u jednoj valuti, a smješteni
u zemlji u kojoj ta valuta nije domaća. To su depoziti oročeni na određeni
rok dospijeća, a najčešće na 30, 60 ili 90 dana. Međunarodni eurovalutni
depoziti nose veći rizik i dosta su nelikvidni. Osim toga, osjetljivi
su i na stranu političku i ekonomsku situaciju. Zbog navedenih ograničenja,
ovi investicioni instrumenti obično daju veći prinos od domaćih oročenih
depozita.
Bankarski akcepti
“Praktično posmatrano, bankarski akcept je mjenica trasirana na poslovnu
banku koja je akceptirana, sa tim ona preuzima na sebe neopozivu obavezu
da novčani iznos naznačen na mjenici isplati njenom donosiocu na dan dospijeća
obaveze.” Ovi instrumenti su ključni za međunarodnu trgovinu, jer prevazilaze
nepovjerenje između izvoznika i uvoznika, koji se često i ne poznaju.
Kao i blagajnički zapisi, i bankarski akcepti se prodaju diskontovani.
Kamatna stopa im je niska, jer je rizik neplaćanja minimalan.
Komercijalni zapisi
Komercijalni zapisi su neosigurane mjenice koje izdaju kompanije. Rok
dospijeća im je maksimalno 270 dana. Isto kao i blagajnički zapisi i bakarski
akcepti, i većina komercijalnih zapisa se izdaje uz diskont u odnosu na
njhovu nominalnu vrijednost. S obzirom da ih izdaju kompanije, kamatna
stopa direktno zavisi od nivoa rizika odgovarajuće kompanije. Velike kompanije
koriste komercijalne zapise u svrhu kreditiranja svojih klijenata. “Npr.,
General Motors Acceptance Corporation (GMAC) posuđuje novac izdajući komercijalni
zapis, te ga koristi za davanje zajmova potrošačima koji kupuju automobile
General Motors-a. Slično tome, Household Finance i Chrysler Credit koriste
komercijalne zapise za finansiranje zajmova
klijentima.
Kratkoročne municipalne obaveze
“Municipalan, -lna, -lno – koji se odnosi na gradsku samoupravu; samoupravni;
mjesni, općinski, gradski.” Dakle, kratkoročne municipalne obveznice su
vrijednosni papiri sa rokom dospijeća do godinu dana, koje izdaju lokalne
(kantonalne, gradske i opštinske) vlasti. One ih izdaju da bi zadovoljile
trenutnu potrebu za gotovinom u svrhu finansiranja investicija koje su
od javnog interesa. Ovi instrumenti su izuzeti od plaćanja poreza i zato
su privlačne investitorima (bankama) unatoč nižim kamatnim stopama. “Dva
najuobičajenija ovakva instrumenta su zapisi za predviđeni porez (TAN),
koji se izdaju umjesto očekivanog budućeg prihoda od poreza i zapisi za
očekivani prihod (RAN), koji se izdaju da se pokriju troškovi specijalnih
projekata, kao što je izgradnja rampe za mostove, autoput ili aerodrom
umjesto očekivanog budućeg prihoda od ovih
projekata.
Instrumenti tržišta kapitala
Instrumenti tržišta kapitala imaju rok dospijeća duži od godinu dana
i imaju veće stope povrata. U instrumente tržišta kapitala kojima se banke
služe ubrajamo: dugoročne državne mjenice i obveznice (treasury notes
and bonds), municipalne mjenice i obveznice, te korporativne mjenice i
obveznice.
Dugoročne državne mjenice i obveznice
Osnovna razlika između državnih mjenica i državnih obveznica je u njihovom
dospijeću. Mjenice imaju rok dospijeća od 1 do 10 godina. Obveznice su
s rokom dospijeća dužim od 10 godina, a najviše do 20 godina. U poređenju
s blagajničkim zapisima, državne mjenice i obveznice za banke predstavljaju
veći rizik cijena i likvidnosti, ali nose i veći očekivani prihod. Izdaju
se u denominacijama od 1000, 5000, 10 000, 100 000 i 1 milion dolara.
Municipalne mjenice i obveznice
To su vrijednosni papiri koje izdaju lokalne vlasti na period duži od
godinu dana. I ovi instrumenti su izuzeti od poreskog plaćanja, ali pod
uslovom da su namijenjeni finansiranju javnih, a ne privatnih investicija.
Svrstavamo ih u dvije kategorije:
• obveznice s uobičajenim obavezama (GO) – imaju podršku vlade,
• prihodne obveznice – mogu biti korištene u svrhu finans. dug. projekata
koji će u budućnosti nositi prihode.
Korporativne mjenice i obveznice
Korporativne mjenice su vrijednosni papiri koje izdaju kompanije na rok
dospijeća do 5 godina, dok korporativne obveznice izdaju isti subjekti,
ali na duži rok dospijeća. Ovi instrumenti nisu tako privlačni bankama
zbog većeg kreditnog rizika u odnosu na vladine instrumente, ali daju
veći prihod.
Ostali investicioni instrumenti novijeg datuma
U posljednje vrijeme javila se potreba za novim vrijednosnim papirima
koji su nastali kao varijante postojećih vrijednosnih papira ili kao potpuno
novi instrumenti. Takvi su, npr. struktuirane mjenice, sekjuritizovana
aktiva i podijeljeni vrijednosni papiri.
Struktuirane mjenice
Struktuirane mjenice služe bankama da bi se zaštitile od promjenljivih
kamatnih stopa. Neto dobit koju nose struktuirane mjenice je manja od
one koju daju državni instrumenti. “U junu 1994. godine, Federalna agencija
za izdavanje dozvola za rad i kontrolu banaka upozorila je da “investiranje
u veliku količinu struktuiranih mjenica nije sigurno i da to nije dobra
praksa ako banci nedostaje razumijevanje svih uključenih rizika”.
Sekjuritizovana aktiva
“Sekjuritizacija je proces transformiranja inače nelikvidnih finansijskih
sredstava (kao što su hipoteke na kuće), koja predstavljaju osnovnu zaradu
bankarskih institucija, u vrijednosne papire kojima se može trgovati na
tržištu kapitala.” Veliku ulogu u razvoju sekjuritizacije odigrale su
informacione tehnologije (posebno su smanjile troškove naplate i zamijenile
su ručne isplate). “Standardizovani iznosi kredita čine ih likvidnim vrijednosnim
papirima, dok činjenica da su sastavljene od paketa kredita doprinosi
diverzifikaciji rizika, čineći ih atraktivnim.” Osigurane hipotekarne
obveznice (CMOS) su obveznice zasnovane na isplatama iz portfelja hipotekarnih
kredita. Upravo je razvoj informacionih tehnologija omogućio njihovu podjelu
u nekoliko klasa, tzv. tranši.
Podijeljeni vrijednosni papiri
Podijeljene vrijednosne papire razvijaju dileri, tako što razdvajaju glavnicu
i kamatu od originalnog dužničkog vrijednosnog papira. Oni zatim prodaju
ova dva odvojena potraživanja. Potraživanja po plaćanju samo glavnice
nazivaju se PO (samo – glavnica) vrijednosnog papira, a potraživanja po
toku sredstava samo od kamata obećanih na vrijednosni papir nazivaju se
IO (samo – kamate) vrijednosnog papira.
Očekivana stopa povrata
Pri izboru investicionih instrumenata koje će banka nabaviti, ključnu
ulogu ima očekivana stopa povrata. Ona je, ustvari, pokazatelj prihoda
koji je moguće ostvariti držanjem tog instrumenta. “Povećanje očekivanog
povrata na imovinu, u odnosu na povrat na alternativnu imovinu, povećava
potražnju za imovinom, uz uslov da se druge stvari ne mijenjaju (ceteris
paribus).”12 Da bi smo odredili stopu povrata, moramo izračunati dobit
po dospijeću (YTM), ako će se vrijednosni papiri držati do dospijeća,
ili izračunati planiranu dobit u periodu posjedovanja (HPY) od trenutka
kupovine, pa do prodaje.
Izloženost oporezivanju
Na većinu prihoda od investicija banaka i drugih finansijskih investicija
plaća se porez. Zbog toga banke pri izboru investicionih instrumenata
preferiraju porediti stope povrata različitih vrijednosnih papira nakon
oporezivanja nego njihove stope povrata prije oporezivanja. Vrijednosni
papiri koji daju manji prinos, a ne podliježu obavezi plaćanja poreza
ili se na njih plaća manji porez nego na neki vrijednosni papir koji daje
veći prinos, a na njega se plaća veći procenat poreza, mogu biti atraktivniji
bankama zbog većeg povrata poslije oporezivanja.
Različite banke se mogu nalaziti u različitim poreskim razredima. Tako
su veće banke obično u najvišem poreznom razredu, tako da one često preferiraju
neoporezive državne municipalne mjenice i obveznice (vrijednosni papiri
lokalnih vlasti koji nisu oporezivi). Male banke su u nižim poreskim razredima,
tako da uticaj poreza na njihovo pribavljanje investicionih instrumenata
nije tako veliki.
Rizik kamatne stope
“Kamatni rizik predstavlja osjetljivost kapitala i prihoda na promjene
u kamatnim stopama.”Kamatni rizik je problem kojem su izložene sve finansijske
institucije. Treba naglasiti da su većem kamatnom riziku više izloženi
dugoročni, nego kratkoročni vrijednosni papiri, što ne znači da su kratkoročni
instrumenti sigurni u tom pogledu.
Razumijevanje ove pojave je postalo toliko važno da je u posljednje vrijeme
upravljanje kreditnim rizikom postala jedna od glavnih aktivnosti menadžera
banaka i ostalih finansijskih institucija. Cilj tog upravljanja je održavanje
izloženosti rizicima u određenim okvirima. Da bi se zaštitile od ovog
rizika, banke trguju fjučersima, opcijama i kam. snap-ovima. Krajnju odgovornost
za upravljanje kamatnim rizikom ima nadzorni odbor banke koji odobrava
poslovnu strategiju i politike za držanje rizika kamatne stope pod kontrolom.
VRSTE INOSTRANIH BANKARSKIH ORGANIZACIJA
Banke koriste širok spektar organizacionih struktura, kako bi mogle da
pružaju usluge svojim klijentima.
Predstavništva
Predstavništva su najjednostavniji organizacioni oblik banke koja posluje
na inostranim tržištima. To je organizacija sa ograničenim spektrom usluga
sa matičnom centralom u svojoj zemlji i njen je cilj da pridobije nove
klijente. Predstavništva se ne bave depozitnim poslovima, niti odobravaju
zajmove. Ova predstavništva osnivaju se zato da bi obezbjedila prateće
usluge matičnoj banci i njenim klijentima.
Agencije
Agencija predstavlja nešto kompleksniju strukturu od predstavništva i
prema mnogim pravnim sistemima ne prima depozitne uloge građana. Također,
može da preuzme obavezu da će odobriti ili otkupiti zajam, da sklapa sezonske
i revolving ugovore o kreditu, da izdaje stand by akreditive, pruža tehničku
pomoć i savjetodavne usluge klijentima., upravlja njihovim gotovinskim
računima, i pomaže u trgovini hartijama
od vrijednosti klijenata.
Filijale
Najčešća organizaciona jedinica većine međunarodnih banaka je filijala,
koja obično nudi kompletan obim usluga. Inostrane filijale nisu posebna
pravna lica, već samo lokalne kancelarije koja predstavljaju jednu veliku
finansijsku korporaciju. One mogu da primaju depozitne uloge građana na
osnovu propisa zemlje u kojoj su locirani, ali mogu i da izbjegnu neka
pravila u pogledu depozitnih uloga, koja moraju da poštuju filijale iste
banke u svojoj matičnoj zemlji.
Supsidijarne jedinice
Kada međunarodna banka preuzme većinsko vlasništvo nad posebnom zakonski
osnovanom inostranom bankom, ta inostrana banka postaje supsidijarna jedinica
međunarodne banke. Ukoliko njen glavni vlasnik bankrotira nije obavezno
da i supsidijarna jedinica bude zatvorena, obzirom da ona ima sopstvenu
dozvolu za
poslovanje i akcijski kapital. Supsidijarne jedinice mogu se koristiti
umjesto filijala ako lokalni propisi zabranjuju ili ograničavaju osnivanje
filijala, ili zbog poreskih prednosti.
Zajednička ulaganja
Banka koja strahuje od izloženosti riziku pri ulasku na novo inostrano
tržište, i koja nema neophodnu ekspertizu, niti ostvarene kontakte sa
klijentima u inostranstvu, ili želi da ponudi usluge za koje pojedinačne
banke nemaju dozvolu, može da se odluči za zajedničko ulaganje sa inostranom
bankom ili nebankarskom institucijom, uz međusobnu podjelu troškova i
dobiti.
Korporacije koje su zakonito locirane izvan granica matične države
Ove korporacije su posebne domaće američke kompanije u vlasništvu američke
ili inostrane banke, ali su locirane izvan matične države banke koja ih
posjeduje. Ove supsidijarne korporacije prvenstveno obavljaju međunarodne
transakcije.
Ugovorne korporacije
Ugovorne, odnosno poslovne korporacije su supsidijarne jedinice banke.
One najveći dio svojih aktivnosti usmjeravaju na pružanje usluga međunarodnim
klijentima i na obavljanje međunarodnih transakcija, slično korporacijama
koje su zakonito locirane izvan granica matične države.
IBF – Međunarodna bankarska ustanova
Međunarodna bankarska ustanova (International banking facility – IBF)
ustanovljena je prema američkim propisima, i prvi put osnovana je 1981.
godine od strane Odbora federalnih rezervi. IBF je kompjuterizovana evidencija
o računima koji nisu dio domaćih američkih računa banke koja posluje kao
IBF. Ova ustanova mora da bude locirana u okviru SAD-a i njene aktivnosti
moraju biti usmjerene na međunarodnu trgovinu.
Filijale zatvorenog tipa
Mnoge međunarodne banke, da bi izbjegle teret regulative, osnovale su
posebna predstavništva u inostranstvu koja samo vrše evidentiranje primljenih
depozita i drugih međunarodnih transakcija. Ove filijale zatvorenog tipa
mogu da od opreme imaju samo pult i telefon ili faks, i da obavljaju knjiženje
depozita sa tržišta
eurovalute iz svih krajeva svijeta da bi izbjegle kontrolu osiguranja
depozita, obavezu držanja zakonom propisanih rezervi, i ostale troškove
koji nastaju onda kada domaća banka obavlja poslove prihvat. depozita.
USLUGE KOJE BANKE PRUŽAJU KLIJENTIMA NA MEĐUNARODNIM TRŽIŠTIMA
Kreditna linija podrške
Većina zajmova međunarodnih banaka su kratkoročni poslovni zajmovi sa
fluktuirajućim kamatnim stopama, koje su obično vezane za neku od međunarodnih
baznih stopa ili referentnih stopa (LIBOR, EURIBOR, FIBOR).U posljednje
vrijeme došlo je do porasta davanja kreditnih garancija od strane međunarodnih
banaka, za zaduživanja njihovih klijenata na otvorenom tržištu. Jedna
od najpopularnijih je kreditna linija podrške.
Kreditne linije podrške su većinom srednjoročni ugovori o kreditu između
međunarodnih banaka i njihovih velikih korporativnih i državnih klijenata.
Klijent međunarodne banke po ovoj kreditnoj liniji je ovlašten da periodično
emituje kratkoročne mjenice, čije je dospijeće od 80 do 180 dana, tokom
predviđenog perioda (npr. period od pet godina).
Međunarodne banke se obavezuju da će ili otkupiti mjenice koje nisu kupljene
od strane drugih investitora ili odobriti dopunske zajmove zasnovane na
LIBOR-u ili nekoj drugoj referentnoj kamatnoj stopi. U većini slučajeva,
mjenice klijenata su u velikim apoenima (u apoenima od npr. milion američkih
dolara ili još višim).
Eurozapisi
Međunarodne banke također imaju značajnu ulogu na tržištu Evrokomercijalnih
zapisa (ECP), u kojima multinacionalne korporacije podižu kratkoročne
kredite koji pokrivaju periode od nekoliko sedmica ili mjeseci. Ovo tržište
kratkoročnih zajmova locirano je u finansijskom dijelu Londona i privlači
mnoge međunarodne banke i nefinansijske korporacije kao investitore. Dok
je većina ECP zajmoprimaca locirana van SAD-a, svoje zapise na tržištu
eurozapisa uspješno plasira sve veći broj američkih kompanija čija kreditna
sposobnost nije dovoljno jaka da bi se pojavile na američkom tržištu komercijalnih
zapisa, ili koje moraju da prodaju zapise sa dužim dospijećem. Razvoj
ovog tržišta je uslijedio poslije finansijske deregulacije u Japanu, kojom
se dozvoljava afilijacijama japanskih banaka u inostranstvu da garantuju
emisiju međunarodnih komercijalnih zapisa. Međunarodne banke u velikoj
mjeri kupuju ECP za sebe i svoje klijente koji investiraju, a također
su i vodeći prodavci ECP-a.. Na primjer, Citicorp Investment Bank i Swiss
Banking Corporation International su odgovorne za više od četvrtine svih
međunarodnih zapisa prodatih investitorima.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|